Pa, eto, prećutah ja svekrvino istjerivanje iz kuće kad smo muž i ja htjeli opremiti 2 sobice na spratu, da imamo neku svoju intimu.
Uz svakave pogrdne riječi i one “Nećeš ti meni mog sina uzimati!”
Prećutah ja svakavke provokacije kad sam se vratila, pokazivanje teške mržnje, svakodnevno plakanje te iste svekrve kako je jadna i ostavljena…
Prećutah i muževo udaljavanje od mene zbog njenog urlanja..
Prećutah i to što nepunu godinu dana nije dala od sebe ni jednu jedinu paru za struju, vodu, hranu, drva,..Sve smo mi kupovali, a ona tražila sve što joj se prohtje. Sin poslušno kupovao.
Prećutah i oprostih mužu prokockane hiljade i hiljade maraka, a te dvije naše sobice ostaše nezavršene..
Prećutah svakodnevno nestajanje njegovog novca, dok sam ja svu svoju platu davala do posljednje pare..
I ostah trudna, a on po navici nastavi da sakriva svoje plate.
E, to više nisam mogla prećutati.
U teškoj trudnoći, sa teškim mučninama ležala sam uplakana, prevarena, izigrana, po ko zna koji put..sa djetetom na putu, sa kojim nisam znala šta ću. Ostavljena sama da se borim, dok je on tražio razlog da pobjegne od kuće i napije se.
Tada sam otišla. Zauvijek. Zajedno sa svojim čedom u stomaku.
Nikad nikog nisam izigrala. Nikad nisam nikome smetala. Nikad niko nikakve štete od mene nije u toj kući imao. Došla sam iz čiste ljubavi. A sad sam od tih ljudi olajana kao neko ko je mrzio svekrvu. Tu jadnu ženu. Treba sakriti svoje greške, pa ih prebaciti na moja pleća.
Neka vam je oboma bogom prosto na svemu što ste mi učinili!
Autorka poznat redakciji