Jednom sam pročitao jedan članak u muškom časopisu koji je ostavio snažan dojam na mene. Bili su to stihovi napisani od strane mudrog muškarca koji su mi se urezali u sjećanje.
U tom članku je bilo rečeno: “Sve dok žena nešto traži od tebe, dok te gnjavi i ljuti, sve je u redu. Ona te oblikuje za sebe. Ali čim utihne, čim počneš sve uređivati za nju, znaj da je to početak kraja. To se naziva ‘labudova pesma’.
Tada muškarcu izgleda kao da je život postao idiličan, odnosi su se sredili, ali u tom trenutku žena pravi druge planove – planira koliko vremena treba da dobije kartu i gdje će letjeti. Zauvijek.”
Ove riječi su me natjerale na razmišljanje. Ima li istine u tome? Može li nešto tako bezazleno kao utišavanje žene biti početak kraja veze?
Ima li veze između zadovoljstva žene i stabilnosti odnosa? Razmišljajući o tome, prisjetio sam se Irine Khakamade, koja je jednom prilikom tokom direktnog prenosa na svojoj društvenoj mreži izjavila da je početak kraja veze najmanja iritacija koju partner izaziva.
Ako primijetite da vas nešto iritira, znajte da je ova faza života s tom osobom prošla. Ova izjava je izazvala podijeljena mišljenja žena. Neki su podržali Irinu, dijeleći svoje priče i potvrđujući da su se slične situacije događale i njima. Tvrdili su da nema povratka sreći i da sve prolazi.
S druge strane, drugi su se smijali uz emotikone u komentarima, tvrdeći da bi brakovi u principu bili nepostojeći ako se od muža razvodimo nakon svake iritacije ili svađe. Uzimajući u obzir sve ove perspektive, sjetio sam se jedne priče koju mi je prijateljica ispričala.
Ona nikada nije razmišljala o razvodu i živjela je sa svojim mužem više od deset godina. Međutim, jednom je njen muž otišao na službeni put na mjesec dana, a ona je ostala sama na farmi, očekujući dosadu i tugu. No, tada su se pojavile njene komšinice. One su predložile organiziranje djevojačke večeri. Ubrzo je i sama pozvala daleke rođake da posjete njen dom.
Kada su rođaci otišli, nova komšinica iznad nje pozvala ju je u goste kako bi se izvinila za nered. Zatim su sjedili zajedno, pili čaj, razgovarali i smijali se. Nekoliko dana kasnije, njen muž se vratio kući, ali ona je shvatila da je s njim osjećala se kao ptica u kavezu.
Nije bilo tema za razgovor, smijeha ni mogućnosti da pozove prijatelje u posjet.
To nije bilo prihvaćeno u njihovoj porodici. Kao da je nestalo kisika, ali ne samo u plućima, već i u duši. Pitao sam se kako je mogla živjeti sve te godine u takvoj situaciji. Ova priča me navela na razmišljanje o različitim aspektima ženske prirode.
Žene su različite, iako možda nema toliko neustrašivih avanturista koji su spremni odreći se svega što su izgradili kako bi započeli nešto novo.
Ipak, žena je kreativno biće. Njena razdražljivost u većini slučajeva može biti razlog da uzme valerijanu, umjesto da dijeli imovinu stečenu zajedno. Postoji jedna poslovica koja kaže: “Ako tražite prijatelja bez mane, ostaćete bez prijatelja.”
Takođe se sjećam jednog poznatog psihologa koji je ispričao priču o jednoj vrlo imućnoj ženi koja je došla kod njega i stalno pričala o nedjelima i greškama svog muža. Svaki put ga je pitala: “Trebam li se razvesti od njega? Što kažu tvoje pametne knjige? Je li vrijeme za to?”
Na što joj je psiholog odgovorio: “To je na tebi.” Ona je bila iznenađena i pitala: “Za što te plaćam?” Psiholog je odgovorio da je na njoj da donese odluku, jer niko ne poznaje situaciju bolje od same sebe.
