New York Times zabilježio je priče žena koje ne govore toliko o roditeljstvu koliko o fundamentalnoj promjeni u njihovom identitetu, koju dožive kada preuzmu ovu ulogu.
Novinari ove redakcije zamolili su svoje pratioce na društvenim mrežama da podijele svoje lične priče, što je uradilo čak 1.300 njih, pa su od njih kreirali kratke video snimke, koje možete pogledati na ovom linku.
Prva objavljena epizoda je o ženi po imenu Laurin. Nakon što je njen muž ubijen, sama je odgajala njihovog sina. On je bio svjetlo koje je vodilo kroz tugovanje.
Obećala mu je da će uvijek moći da prati svoje želje i bude to što jeste, a kada je on poželio da bude princeza za Noć vještica, shvatila je da njeno obećanje ima veću težinu nego što je mislila. Sa nepune dvije godine se igrao sa barbikama i volio ljubičastu i roze boju. Dozvoljavala mu je to kod kuće, ali se brinula šta će biti ako to radi u javnosti. Nije znala radi li nešto pogrešno.
Sašila mu je posebnu haljinu za Noć vještica, a onda se i ona obukla kao princeza. Plašila se šta bi njen muž rekao da može da ih vidi.
“Onda sam shvatila da roditelji ne određuju ko su njihova djeca, mogu samo da ih podrže u tome”, kaže.[nextpage]
Cassandra je imala nasilnog oca, koji se jako brzo razveo od njene majke. Ona je rodila još troje djece jer nije vjerovala u abortus, te im podredila cijeli svoj život.
“Kad sam gledala svoju majku, baku i prabaku, vidjela sam žene koje nisu slobodne”, kaže ona.
Cassandra nije željela to isto za sebe, pa je abortirala kada je prvi put ostala trudna. Osjećala se kao da je iznevjerila sve oko sebe, a da oni toga nisu ni svjesni.
Udala se za čovjeka koji nije želio djecu. Vremenom se njen stav promijenio i shvatila je da želi biti majka. Ubrzo je njihov brak okončan.
“Bila sam u sukobu sama sa sobom, razmišljala koliko bi moje dijete imalo godina i kakva bih majka bila”, govori.
Upoznala je samohranog oca, sa kojim je ostala trudna. Sve to joj je sada izgledalo vrlo prirodno.[nextpage]
Yael je odrasla bez majke, koje se skoro i ne sjeća. Rečeno joj je da se mama neće vratiti jer je imala srčani udar, a ona se u stvari ubila. U tridesetim godinama odlučila je da zasnuje porodicu. Prvih nekoliko mjeseci je bila srećna, ali nije osjećala povezanost sa djetetom. Mučile su je misli koje je upoređivala sa matematičkim jednačinama. Govorila je sebi da je loša majka i da bi trebala svima da se skloni sa puta. Na kraju je uzela mnogo tableta za spavanje i probudila se u bolnici.
“Mislim da me majka vidjela na kapiji neba i vratila nazad da budem majka svom djetetu i žena svom mužu”, kaže ona.
Odlučila se na još jedno dijete i sve je ponovo izgledalo nevjerovatno teško. Ponovo je pokušala da se ubije.
“To je bio pravi poziv upomoć. Rascjep između očekivanja i stvarnosti je bio ispunjen bolom”, kaže Yael.
Preživjela je, zbog svoje djece.[nextpage]
Gabrielle je uvijek sanjala o porodici i djeci, sopstvenoj kući. Međutim, kad je sve to stiglo, nešto je nedostajalo. Dugo nije mogla da odgovori na vrlo jednostavno pitanje – šta želi.
“Mislila sam da sam upoznala ljubav svog života. Jako rano smo odlučili da dobijemo dijete. Po automatizmu je određeno da budem otac. Moja briga je bila da odraste u najbolju moguću verziju. Uvijek sam bila ponosna na svoju ženu i to što je morala proći da bismo imale djecu. Zapravo sam željela biti na njenom mjestu. Osjetila sam kako se beba rita, ali sa druge strane. To nije bilo isto”, kaže Gabrielle.
Onog trenutka kada je sebi rekla da je žena i roditelj, shvatila je da je ona zapravo majka, a ne otac. Kada je svojoj ženi i djeci rekla to, nisu znali kako da je oslovljavaju.
“Moja žena je štitila svoju ulogu majke. Nikad neću poreći to da sam ja njihov biološki otac, ali u isto vrijeme ne želim da me tako vide. Osjećam ljubomoru kada vidim trudnice i djecu. Ne znam zašto je to tako. Biti majka je mnogo dublje od iskustva nošenja djeteta u sebi. Jesam li ja manje majka jer to nisam doživjela?”, pita se ona, dodajući da je ona majka u svakom mogućem mislu, osim fizičkom.
Od svoje djece je dobila narukvicu na kojoj je pisalo “mama”, što je bio znak da je prihvataju. Od oca je postala majka, od muškarca je postala žena, ali je ona uvijek bila ista osoba.[nextpage]
Od prvog trenutka kada je vidjela svoju djevojčicu, Marie je željela da ona ima sve, ali je znala da nema u sebi to što je bilo potrebno.
“Uradila sam test trudnoće potpuno sama, u Mekdonaldsu. Voljela sam to što sam mlada i što se sve činilo mogućim. Znala sam da se više tako neću osjećati”, prisjeća se ona.
Abortus nije dolazio u obzir jer je imala samo 17 godina, a zakon je tražio dozvolu njenih roditelja. Od saopštavanja da je trudna, za nju je teže bilo samo pitati ih za abortus.
“Uradila sam ono što se očekivalo od mene, rodila i upisala fakultet. Međutim, nisam se pronašla u majčinstvu, osjećala sam se izgubljeno i krivo jer sam se osjećala izgubljeno. Mislila sam da sam promašaj, a moja kćerka sada može reći svom terapeutu da sam mislila da je ona greška i da mi je upropastila život. U glavi su mi uvijek bile tri riječi – jaka, nezavisna i žena. Željela sam da ona nosi te tri riječi”, priča Marie.
Djevojčici je dala ime Maya, po autorki pjesme “Fenomenalna žena”, jer je željela da bude fenomenalna. Kada je gledala u nju činilo joj se da je kosmos u ravnoteži.
“Ona je bila sve što ja nisam. Imala je mogućnosti, snove i nade. Žalim što joj nikad nisam bila majka kakvu je zasluživala. Sada sam mnogo prisutnija u njenom životu nego ranije, ali mi je žao što sam toliko čekala i što sam joj nanijela toliko štete. Nekad sanjam da nemam dijete i da sam slobodna, a onda žalim zbog tog sna, ali ga jednako i volim”, iskrena je ona.[nextpage]
Kada je Catie bila mala, njena majka se porodila. Željela je da zna sve o tom djetetu, kako je hrani, uspavljuje i presvlači.
“Jednom sam joj sjekla nokte i odsjekla vrh palca. Zgrabila sam je i strčala kod majke, koja mi je rekla da joj samo zavijem prst i pobrinem se da joj je udobno. Ne naučiš sve odmah”, kaže ona.
Kada je Jen napunila 18 godina, rekli su joj da će jako teško ostati trudna. U 25. godini se osjećala jako teškom. Udebljala se i sve pripisivala umoru.
“Koristila sam pilule, ali sam ipak odlučila da uradim test na trudnoću. Bila sam užasnuta – bio je pozitivan”, kaže.
Njena starija sestra Catie je završavala doktorat i počela razmišljati o porodici. Pošto nije mogla da zatrudni, otišla je endokrinologu. Ispostavilo se da nema nijedne jajne ćelije. Imala je samo 30 godina.
“Osjećala sam se prevarenom. Očigledno nije funkcionisalo raditi stvari po nekom planu”, kaže.
U isto vrijeme, Jen je bila u petom mjesecu trudnoće i bila je očajna zbog toga. Pomišljala je na abortus, ali je za njega bilo kasno.
“To je bio šamar. Nisam mogla da zatrudnim, a moja mlađa sestra je bila u petom mjesecu i ja sam joj morala pomoći. Mnogo je volim, ali je to bila najteža stvar koju moram uraditi za nju”, ističe ona.
Kada se Jen porodila, dala je dijete svojoj sestri i time joj pomogla da ostvari svoj san o majčinstvu.
