Moj suprug i ja nismo imali jedan od onih glatkih razvoda – nismo bili razumni i empatični.
Uvijek sam bila sumnjičava prema sretno razvedenim parovima. Onima koji s oduševljenjem dočekuju novu ljubav bivšeg supruga. Onima koji nemaju nijednu lošu riječ za svog partnera u roditeljstvu. Poznajem ženu koja svog bivšeg muža zove ,,moj izuzetni bivši”.
Ljutnja zbog gubitka? Vjerojatno. Ako bih se osjećala tako srećno i radosno zbog svog partnera – ne bih ga vjerovatno ni napustila.
Naš razlaz nije bio najgori; nije bilo velikih izdaja, naglih promjena ličnosti ili zlostavljanja. Samo nakupljenih razočarenja i zavisti koje dođu nakon devet godina suživota i nekoliko djece.
Kroz mnoge godine, prošli smo sveeeee faze razvoda. Bili smo u dobrim odnosima, a onda bi jedno od nas izgubilo razum zbog nečega. To su bile razne stvari, od vrste TV programa koji djeca gledaju, do vikend planova koji su se izjalovili u posljednji čas, do toga ko je rekao šta o kome.
Smanjivali bismo kontakt. Postajala bih zatvorena i ljuta. On bi me omalovažavao. Polako bismo počeli obnavljati odnos. Ponekad bi mir trajao godinu dana. Ponekad bi trajao kraće.
U ranim danima naše razdvojenosti eksperimentisali smo s porodičnim okupljanjima, obično za rođendanske zabave. Sada mi je jasno, ali tada nisam mogla da shvatim zašto mi je bilo teško organizovati događaje s ovim čovjekom koji me redovito dovodio do ludila. Nakon nekoliko bolnih pokušaja, odlučili smo se na jednostavno rješenje: jednom kod mene, drugi put kod njega.
Božić je bio noćna mora, s djecom koja su se budila u jednom domu i odlazila spavati u drugom. Bili su umorni i izmučeni. Nakon nekoliko godina ovog sistema, odlučili smo podijeliti školske praznike, jedno od nas je preuzimalo Božić svake godine, a kod drugog bi djeca išla za Dan zahvalnosti.
Znam da su moje kćerke mrzile ovaj sistem, ali nisam mislila da im smetaju tumbanja za vrijeme praznika. S vremenom smo on i ja počeli da uživamo u provođenju vremena zajedno. Ali druženje za praznike? To mi nikada nije ni palo na pamet.
A onda je došao COVID.
Djevojčice su živjele sa mnom tokom prve godine pandemije. Njihov otac bio je zauzet pokušavajući staviti svoju kuću na tržište, često ulazeći u karantin kako bi provodio vrijeme sa svojom starom majkom. Mjesecima ga nisu viđale.
Kako je panika počela jenjavati, postalo je očito da ćemo svi biti u istom balonu.
Bilo je čudno. Ovom čovjeku, kojeg sam dugo držala na odstojanju, sada sam dopuštala ulazak u kuću. Do tog trenutka, djeca su već bila gotovo odrasla, a svi ti raniji problemi činili su se ne samo daleko nego i trivijalno.
Došao je Dan zahvalnosti, i činilo se glupo ne provesti ga zajedno.
Ima nešto u dijeljenju obroka što ublažava napetost. Nismo bili tu da pričamo o novcu ili guramo svoje stavove. Okupili smo se zajedno kako bismo uživali u večeri sa svojom djecom. Nismo morali pregovarati, nismo morali da se kompromitujem. Bila sam domaćica, a on ljubazni gost.
Najveće iznenađenje od svega? Koliko su srećne bile naše kćerke. Moja najmlađa kćerka, već u kasnim tinejdžerskim godinama, koja nikada nije bila sentimentalna, plakala je kad je čula da ćemo svi zajedno provesti praznik.
Kao razvedeni roditelj, znate da uništavate živote svoje djece. Nema stvarno načina da se to izbjegne.
Pokušala sam održati prijateljski odnos sa svojim bivšim. Odolijevala sam porivu da o njemu pričam loše. Činilo se da mi ide prilično dobro, ali oni su znali da smo imali puno problema.
Suze moje kćerke sve su mi to jasno pokazale: koliko im je samo nedostajalo zajedničko druženje za praznike i koliko ih je naš odnos koštao. Trudim se ne razmišljati o boli koju su moja djeca doživjela zbog razvoda svojih roditelja.
Iako ne mogu promijeniti prošlost, mogu im pokloniti dar zajedništva i jedinstva na nekoliko važnih dana. Pretpostavljam da će ih biti još puno.
Diplome, vjenčanja, rođenja unučadi? Radujem se svemu tome. Sigurna sam da će biti mnogo ugodniji ako su njihovi mama i tata u prijateljskim odnosima.
Iskreno? Sviđa mi se taj čovjek. Bilo je mnogo tu stvari koje su nas spojile. Na Dan zahvalnosti mogu otpustiti razočarenja i uživati u vremenu provedenom s porodicom.
Sada je to postala naša nova tradicija za Dan zahvalnosti.
Jednom davno sam se pitala zašto sam se uopšte udala za tog čovjeka. Sada ga gledam i shvatam da je on jedina osoba koja voli našu djecu koliko i ja. I zbog toga ćemo zauvijek biti porodica.
Prevela: Iris Janković
