Dugo se nismo videle i sada kada smo sedele jedna nasuprot drugoj, bilo je bolno smešno koliko se ne poznajemo. Nismo bile najbolje drugarice, nismo se „u dušu“ poznavale, ali smo se osećale. I ona je, eto, uvek u mojoj glavi bila neko ko se nikad neće promeniti. Neko ko će nepokolebljivo ostati dosledan sebi i svom rastu. Jedna od onih osoba koje zrače, koje poznaju razliku između prilgođavanja nekome i menjanja zbog nekoga. Jedna od onih koja će uvek uraditi ovo prvo.
Imale smo mnogo toga zajedničkog. Ne samo listu filmova, pesama i knjiga. Delile smo jednako optimističan pogled na ljude i svet. Smejale smo se glupostima i pravile smo gluposti. Verovala sam da je takav duh nemoguće odglumiti ili slomiti.
A onda se desilo – ništa. Jednostavno je prošlo neko vreme kada se nismo viđale, svaka okrenuta svojim obavezama i životu. Videla sam tu i tamo na Fejsbuku da joj se dešavaju neke stvari. I dalje je nosila isti osmeh i, činilo se, istu životnu energiju. Iz ponekog njenog nekog statusa i komentara učinilo bi mi se da govori neko drugi, neko kog ne poznajem. To nije bilo ništa čudno i alarmantno, nisu ni teme bile ozbiljne. Još mi je ličila na SEBE.
Sve dok teme nisu postale ozbiljne, a njeni stavovi opasno drugačiji. Kao da ih neko drugi iznosi. Mislila sam: to mora da je neki virtuelni paravan. Nije ovo ona. Ili: O, da, ovo je baš ona! Samo se zeza!
Pozvala sam je na kafu i tu se desilo – ništa. Pričala je bez prekida, a iza istog širokog osmeha sada nije blistao iskričav život, već se ružno cerila ogorčenost i neobučena zavist. Više puta se prekrstila, pomenula „božju kaznu za nemoral“, oštro osudila licemere i prepisivače, imala je jasne političke stavove i poprilično nejasna politička rešenja. Sve što nam je nekad bilo zabavno, sad ju je vređalo. Sve što smo zaobilazile u širokom luku sada je bilo u središtu njenih interesovanja. Svaki postupak je secirala kao na času anatomije – precizno, oštro i strogo. Ili-ili. Crno-belo. Za druge ljude je imala malo razumevanja i opravdanja. Ona sama bila je besprekorno moralna i čista.
[Ruby_related heading="Preporučeno" total=3 layout=6 offset=3]
Kao da joj je neko umočio dušu u štirak. Gledaš je, diviš se čvrstini, ali ne želiš da je dodirneš. Jer nije meka. Jer ti se čini da jači pritisak može da je slomi.
Nije mi bilo jasno. Nije mi bilo dobro. Sedela je preko puta mene i bolno mi je nedostajala. Ona koja je umela da napravi razliku između bitnog i nebitnog. Ona koja je bila bez želje da stalno bude po njenom i koja je zbog toga uvek bila u pravu. Nepokolebljivo zaljubljena u svoj mir i stvarnu, istinsku sreću. Ona koju sada nisam videla, jer se ova druga razmetala životnom filozofijom moralnog političara. Nisam mogla ni da se našalim, jer je svaku drugu rečenicu počinjala ili završavala sa „s tim se ne treba šaliti“. Mislila sam – ako se ne šališ, kako ćeš da se smeješ?
Ipak, ona se smejala. Njen smeh je i dalje bio neobuzdan i glasan, ali nije zvonio i osvajao. Nije pozivao da mu se pridružim. Smejala se jer se podsmevala, jer je to značilo da je od nekog bolja, da joj niko nije ravan. Ona, koja se nikad nije ni sa kim merila, ona koja je je nekad znala da je uzaludno porediti se, jer smo svi od istog materijala, a opet s razlogom različiti.
Dugo se nismo videle i sada, kada smo sedele jedna nasuprot drugoj, ja sam se stidela, jer je ne prepoznajem.
Razišle smo se sa glupavim obećanjem da „moramo uskoro da ponovimo ovo“! Nisam želela ništa da ponavljam. Ipak, danima se u mojoj glavi vrteo taj susret. Kako je moguće da se neko toliko promeni? Šta mu se desi? Kako mogu da ne želim ponovo da je vidim? Nju?!
A onda sam shvatila: Ljudi se menjaju i to je u redu. Prestanu da ti se dopadaju, ali ih i dalje voliš. I to je u redu. Nisi kriva. Neka mimoilaženja se dešavaju bez ičije krivice. Samo se dese. Pusti to dok te nije ščepalo!