Moj život je počeo sa poglavljem broj 2, u živopisnim ulicama Seula, u Južnoj Koreji, sa kartonskom kutijom na neuglednom parkiralištu. Poglavlje 1 nije postojalo; oskudni policijski, bolnički zapisi i zapisi iz sirotišta ne pružaju nikakve informacije o mom imenu, mjestu rođenja ili datumu rođenja. Priča mog rođenja je obavijena misterijom.
Bile su to sedamdesete, vrijeme kada je usvajanje, posebno međunarodno usvajanje, bilo manje opšteprihvaćeno nego danas. Koncepti poput – povezivanja bebe i majke tokom prvih godinu dana života – nisu bili prepoznati.
Vezivanje, emocionalna veza između djeteta i majke, ima ključnu ulogu u oblikovanju naših odnosa i emocionalne dobrobiti.
Moje rano djetinjstvo obilježeno je nizom njegovatelja – od porodice, preko policijske stanice, bolničkog odjeljenja, sirotišta, pa sve do hraniteljske porodice. Nakon toga, predstavnici agencije za usvajanje su me otpratili u Sjedinjene Američke Države da upoznam svoje usvojitelje.
Ovo rano iskustvo je postavilo temelje za kompleksne probleme vezivanja sa kojima sam se borila tokom čitavog svog života.
U kompleksnim tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetim, imala sam poteškoće da ostvarim odnose s drugim ljudima. Neprestano sam tražila sigurnost, opipljive znakove da će ljudi u mom životu ostati, da će naše veze izdržati neizbježne oluje.
Sada vidim da je to bio strah – strah od zaborava, strah od samoće. Nesvjesno sam stavljala ljude oko sebe pod mikroskop mojih nesigurnosti, tražeći stalnu potvrdu njihove naklonosti i posvećenosti.
Kako sam se približavala kasnim dvadesetim i ulazila u tridesete godine, nešto se promijenilo u načinu na koji sam pristupala odnosima.
Umjesto anksioznosti, počela sam da izbjegavam povezivanje. Nesvjesno bih prekidala veze kada bih osjetila da mi se druga osoba previše približila. Bliskost je bila nelagodna za mene, kao i emotivno nesigurna.
Povlačila bih se svaki put kada bi veza postala previše intimna. To je bio moj način da se zaštitim, da osiguram da ja budem jedina osoba na koju se mogu osloniti.
Sada kao majka, koja je prošla trudnoću i porođaj, često razmišljam o emocijama koje su morile moju biološku majku tokom trudnoće. Ne mogu da se ne zapitam da li se i ona borila sa osjećajima emotivne distanciranosti. Emotivna distanca je za nju bila čin samoodržanja jer je znala da me ne može zadržati. Pitam se da li je prenijela ove osjećaje i anksioznosti na svoje nerođeno dijete.
Odsustvo datuma rođenja, možda za neke trivijalna stvar, postalo je simboličan nedostajući dio mene. Datum rođenja, otkrila sam, često se provlači kroz razgovore, posebno one koji uključuju astrologiju. Odsustvo ovog jednostavnog obilježja, natjeralo me je u poziciju posmatrača, podsjećajući me na prazninu u mojoj ličnosti.
Slično tome, nemati ime ili prezime je podsjetnik na nesigurnost koju osjećam u svijetu. Kao dijete, školski zadatak koji sam najviše mrzila, bio je zadatak o porodičnom stablu.
Znala sam da sam rođena u Južnoj Koreji i korejskog porekla, ali na mom porodičnom stablu nije bilo korejskih ljudi osim mene. Svaki put kada bi radili ovaj zadatak, to je za mene bio podsjetnik da sam poput presađene grane nevješto pričvršćena za drvo koje nije bilo moje. Poznato je da neke grane ne funkcionišu uvijek – štrče ili se ne uklapaju ili čak mogu i da ne prežive ako ne zarastu kako treba.
Kao dijete, pokušavala sam da izmislim priču o svom rođenju. Isplela sam složene priče za svoje vršnjake u vrtiću o tome kako sam rođena kao dio korejske kraljevske porodice. Nevina bajka proizašla iz mašte petogodišnjakinje dovela je do neugodnog i neprijatnog sastanka između roditelja i učitelja. Bila sam kažnjena zbog pričanja fantastičnih priča svojim drugovima. Kao rezultat toga, prirodnu radoznalost o svojim korijenima sam zakopala duboko u podsvijesti.
Nedugo nakon završetka pravnog fakulteta, dok sam tek počinjala da gradim svoj život kao udata žena, preduzela sam korak koji je bio hrabar i neophodan – kontaktirala sam agenciju za usvajanje. Tražila sam bilo kakav fragment svoje prošlosti, koji je možda bio zanemaren, bilo koji papir iz dana provedenih u sirotištu koji bi mi mogao pružiti trag o tome ko sam bila prije što sam postala ono što sam danas.
Ali uprkos postojanju agencije, potraga je bila neuspješna. Zapisi iz sedamdesetih godina nisu bili čuvani sa pažnjom kao danas. I tako sam prihvatila tešku istinu: Imena i lica moje biološke porodice zauvijek će ostati tajna. Morala sam da prihvatim da će jedno poglavlje mog života ostati nenapisano.
U svojim četrdesetim godinama, na proslavi kod prijatelja, našla sam se licem u lice sa vidovnjakinjom, koja je trebala da nas zabavi to veče.
Tokom godina, izgradila sam mračnu priču o svojoj biološkoj majci. Zamišljala sam je kao samohranu majku u siromaštvu i vjerovatno bez obrazovanja, nekoga ko bio u južnokorejskom društvu bio smatran bezvrijednim.
Ali na toj zabavi, vidovnjakinja mi je predstavila drugačiju priču. Govorila je o mojoj biološkoj majci i ocu koji su bili ujedinjeni dubokom ljubavlju, iako nisu bili u braku.
Opisala je moju biološku majku kao ženu iz bogate porodice. Porodice koja je morala da sakrije ,,skandal” njene trudnoće tako što je obavila porođaj u tajnosti. Vidovnjakinja je tvrdila da sam ja dijete ljubavi, duboko željeno od majke čije su odluke bile ograničene, dijete sa nasljeđem.
Nisam shvatila ozbiljno tu priču. Ipak, sljedećeg jutra, dok sam se vozila pustim ulicama, nešto se promijenilo u meni. Sjedila sam uspravnije, sa osjećajima dostojanstva koji raniji nisu bili prisutni. Nije se radilo o tome da li vjerujem u sposobnost vidovnjakinje; radilo se o efektu ove zamišljene priče.
Ovo je osvijetlilo duboku moć priče o rođenju. Shvatila sam da priča o mom rođenju, koju biram da prihvatim, nije samo priča, već je i svjedočanstvo o vrijednosti koju nosim u sebi.
2021. godine, moje razumijevanje iskustva usvajanja produbilo se kada smo, moj suprug i ja, dočekali djevojčicu iz Kine koja je poput mene, odrastala bez znanja o svom datumu rođenja. I dok smo se prilagođavali našem novom životu s njom, otkrili smo da sam trudna – naš sin se rodio samo sedam mjeseci nakon što smo se vratili iz Kine.
Gledajući našu kćerku i sina kako odrastaju zajedno, shvatila sam da su životi djece, koja su usvojena, jedinstveni i posebni.
Iz sopstvenog djetinjstva, sjećam se dobronamjernih, ali pogrešnih izjava o tome kako trebam da budem ,,srećna” što sam usvojena. Da su moji roditelji bili sveci zbog toga što su izabrali da me usvoje.
To je priča koju su ljudi projektovali na život moje kćerke. Moj sin, koji je biološki rođen u našu porodicu, nikada nije morao da izrazi svoje pripadanje ili objasni svoje porijeklo pred strancima. To je privilegija koju mnoga usvojena deca, uključujući mene i moju ćerku, nemaju.
Mi usvojena deca, nismo samo dodatak porodici; mi smo nastavak jedne istorije, nosioci genetike i utjelovljenje potencijala koji seže dalje od našeg sjećanja. Naše biološke porodice, sa svim njihovim misterijama i odsustvima, i dalje su važan dio našeg identiteta. Oni su nit priče koja je esencijalan dio naših života-
Iz tog razloga, volim kada roditelji, koji usvajaju djecu, slave biološke porodice i govore s poštovanjem o biološkim roditeljima, uprkos svim poznatim teškoćama i borbama koje su možda imali.
Kroz svoj rad, shvatila sam dubok uticaj pričanja priča. Naučila sam da priča o mom rođenju nije samo priča o nepoznatom datumu ili imenu – to je omaž mojoj biološkoj porodici, priznanje njihove uloge u priči mog života
Da, i dalje bih voljela da pronađem biološke rođake. Do sada, jedino sam u kontaktu s mojim biološkim sinom, uprkos tome što sam dostavila svoj DNK uzorak svim velikim komercijalnim DNK bankama u Sjedinjenim Američkim Državama.
U 2020. godini, Južnokorejska nacionalna policijska agencija počela je da pruža usluge usvojenim osobama korejskog porijekla u inostranstvu, koja omogućava da dostavimo svoj DNK i registrujemo ga kod stranih diplomatskih kancelarija, u nadi da ćemo se ponovo povezati sa našom biološkom porodicom. Dostavila sam svoj uzorak DNK, ali do danas nije bilo podudaranja.
Ponekad se javljaju trenuci osjećanja odvojenosti ili sumnje. Još uvijek radim na sebi. Ali sa razumijevanjem dolazi i snaga da utišam ta osjećanja.
Podsjećam sebe da alati, koje sam nekada koristila kao tinejdžerka da se zaštitim od straha od napuštanja i usamljenosti, više nisu potrebni. I zapravo sada rade protiv onoga u šta sam počela da vjerujem: vrijedna sam ljubavi i ne moram se bojati samoće.
Prevela: Iris Janković
