Ne sramim se reći, iako bi možda i trebalo, zavisnik sam od mobilnog uređaja – screen time mi redovno prelaz pet, šest, sedam sati, a svaki put kad ne mogu da ga nađem ulazim u stanje panike.
Iako mi je telefon izuzetno važan u ove nepune 3 godine uspjela sam da ga razbijem 4 puta, svaki put se ekran razbio u paramparčad. Prvi put krajem februara 2020, drugi put u maju iste godine, treći put u početkom juna 2021 i posljednji put prije tačno tri dana.
Mimo toga što je svaki od ta četiri puta bio momenat čiste panike i stresa, u roku od najviše 7 dana poslije svakog od prva tri puta desilo se nešto loše pa ja svako razbijanje telefona posmatram kao karmički trenutak loše sreće. Prvi put je u roku 7 dana počela pandemija, drugi put sam se posvađala sa bliskom prijateljicom, treći put sam pala dva ispita i na to sve me ostavio momak.
Telefon sam juče odnijela na popravku i trenutno je moj cijeli digitalni otisak pod ključem zbog dvostruke autentifikacije koju sam stavila preko svih kanala; dok tako živim odsječena od svijeta i čekam megalomansku katastrofu koja će me zadesiti, sve više razmišljam o važnosti koju pridajemo materijalnim stvarim.
Zar maleni uređaj za komunikaciju treba da bude izvor stresa? Nije li suludo plakati i paničiti kada se nešto desi predmetima koje su lako zamjenjivi i potrošni?
Ljudska rasa je u globalu zapela u eri hiper-konzumerizma. Kupujemo, slažemo, skupljamo sve potrebne i nepotrebne predmete. Marketinški stručnjaci, internet influenseri i vršanjaci nas ubjeđuju da baš to i to moramo da imamo, da život postaje bolji istog trenutka kad prislonimo kreditnu karticu.
Kupujemo unutar i van svojih limita, pratimo trendove i padamo na sve trikove hype kulture.
Živimo zatrpani sve većom količinom stvari sigurni da tako podstičeno kvalitet naših života. Ali da li je stvarno tako?
Izraelski pisac Juval Harari u svom bestseler romanu Sapijens, koji nas vodi kroz razvoj ljudske rase, navodi da su naši preci prije samo 150 hiljada godina živjeli sa tri komada platna i alatkama potrebnim da naprave skloniše ili ulove ručak, dok savremeni čovjek obitava u zatvoru materijalnih dobara.
Ističe se da su prvi ljudi bili u mogućnosti da istražuju, osvajaju teritorije i šire svoje spozanje upravo zato što se nisu opterećivali materijalnim predmetim, dok danas sve ljudske djelatnosti pa i one instrinsično duhovne su ukalupljene u ljudski stvorene stvari.
Potraga za znanjem odvija se samo unutar obrazovnih institucija, školskih kupla uz pomoć table, krede računara; vjeru spoznajemo samo unutar crkve uz knjige, kandila, svijeće; igramo se konzolama, lutkama, autićima; i ništa ne prepuštamo mašti.
Zvuči ekstremno, ali meni lično je trebalo više od deset mjeseci nakon što sam instalirala tiktok da se vratim čitanju knjiga. Dani su mi prolazili u brzim i presadržajnim klipovima čije listanje ima hipnotišući efekt zbog nepredvidivosti šta će doći sljedeće.
Poređenje ljudi dansas i prvih svjesnih orimjera naše rase rigidan je i možda pretjeran, međutim da li nas stvari koje posjedujemo strvarno organičavaju i čine manje srećnim? Psiholozi već nekoliko decenija razbijaju glavu ovim pitanjem, raličitim eksperimentima, anketama, istraživanjima pokušavaju da utvrde da li smo srećniji ako živimo u izobilju stvari.
I odgovor je sve češće negativan. Između ostalog američki psiholog Tim Kasser je dokazao: što su veće tendencije ka materijalizmu to je sveukupni osjećaj sreće manji. Stalno trošenje novca i kupovanje novih stvari iznova i iznova podiže nivo stresa i anksioznosti, smanjuje koncentraciju i podstiče nesmotreno ponašanje.
Naravno posjedovanje osnovnih stvari za život koje olakšavaju svakodnevno funkcionisanje i potrebne su nam kako bismo držali korak sa svojim orkuženjem. Sve i da sada odlučim da ostanem sa druge strane digitalne zavjese, nakon što popravim telefon, dogovori sa prijateljima ili dečkom bi postali mnogo teži a moje učešće u životima meni bliskih ljudi bi se svelo na minimum jer moja generacija Z živi na cloud-u.
A važno je i dodati kupovanje stvari koje nam nisu neophone poput nove torbe, cipela, telefona ili playstationa pozivino utiču na naše raspoloženje, podižu nivo sreće i zadovoljstva. Znači uticaj stvari u našim životima nije uvijek negativan, ali kada je stvari dovoljno i u kom trenutku naš materijalizam počinje da nas stropoštava?
Naučnici se sve češće povizaju na ekonomski koncept opadajućeg prinosa – svaka sljedeća kupovina jedne te iste ili gotovo identične stvari će proizvesti manju količinu zadovoljstva.
Znači kada kupimo crnu torbu za svaki dan, pa bež torbu za svijetle kombinacije, jednu za noćne izlaske, pa još jednu za plažu, ona drečavo ružičasta, minijaturna koju smo kupile na popustu misleći da nam je baš ona potrebna nam neće donijeti jednaku količinu zadovoljstva – teško se kombinuje, nosi se samo ljeti a nije baš ni praktična.
Stav „više je bolje“ je upravo taj koji nas čini nezadovoljnjim. Stalno trošenje novca, začarani krug online šopinga, čekanje u redu za nove patike koje će stajati u staklenoj vitrini, 16 sermun za lice koji nam obećava izgled retuširane Afrodite i najnoviiji Iphone u stvari nas čine mizenijim.
Međutim, nemamo to uvijek u vidu. Život se jedostavno dešava i nemoguće je promisliti i izvagati svaki potez.
Kad mi telefon bude popravljen čisto sumnjam da ću promijeniti svoje navike, manje se sikirati ako mi ispadne ili samanjiti svoje screen time). Nastaviću vjerovatno da listam Instagram i u nedogled razmišljam kako mi fali još jedan par cipela da imam sve i kako će mi kupovina nove kreme riješiti svaku nepravilnost na licu.
Moraće da prođe još neko vrijeme da zaboravim na karmu koja prati moj razbijeni telefon. I dalje držim fige da će me zaobići ovaj put, pa mi je svaki iole loš trenutak manifestacija loše sreće. Jutros mi je pukla bretela na haljini koju nikad do sada nisam obukla, pa sam pomislila to je to.
I evo još jedan primjer koliko su nam stvari važne, bila sam vrlo iznervirana i ljuta zbog te haljine a nije mi uopšte bila potrebna ni sam je kupila niti sam posegla za njom do sad.
Elem, ovih nekoliko dana bez telefona mi je ipak baš lijepo, uspjela sam da pročitam cijelu jednu knjigu, manje sam brinula o protoku vremena, a svaki razgovor koji sam vodila bio je lice u lice i ništa ga nije ometalo.
Iako je lakše bez svojih stvari itekako možemo, a i one za kojih mislimo da su nam neophodne uvijek možemo kupiti iznova. Lijepo je kupiti nešto novo, svi se obradujemo tome, ali na kraju dana one ne donose istinsko ispunjenje u naš život i od nas ne mogu napraviti bolje ljude.
