Ne mogu, a i neću da dozvolim da se termin “današnja omladina” koristi u negativnom kontekstu. Ne mogu da opravdam generalizaciju u bilo kom pogledu, a naročito u ovom koji me se tiče. Mi, mladi od 20 i kusur godina nismo krivi što se društvo raspada, što država propada i što raste broj nezaposlenih. Krivo je društvo koje to dozvoljava. Da ne kažem da ste krivi vi stariji koji ste učestovali u kreiranju društva takvog kakvo jeste. Ali eto nisam rekla, jer u ovakvom stanju od države svako je odgovoran na svoj način.
“Današnja omladina” sjedi po kafanama, odigra koji tiket u kladionici, ništa ne radi, ne zna se brinuti o sebi… nastavi niz, doćićeš do svega onoga što se obično nadovezuje uz one rođene devedesetih. Ali hajde da se sjetimo malo tih devedesetih pa da dobijemo konkretniji kontekst. Djeca rođena u ratnom i poslijeratnom periodu, odrastala po izbjeglištvima, danas su formirani ljudi. Uprkos tome što su mogla biti totalno propali slučajevi. Nisu. Nije to tek puko teoretisanje, već odgovorna tvrdnja.
Ja imam dvadeset i dvije godine i ne mislim da sam zaslužila etiketiranje kao dio kolektivnog neuspjeha.
Nikada nisam mislila da se stvari serviraju, da ne trebam da radim.
Nikada nisam vjerovala da su neka vremena zlatna, a da je nama onemogućeno sve, upravo radi vremena.
Stvarala sam sebi prostor i pažnju u svakom trenutku u kojem sam to htjela.
Danas sam diplomirana komunikologinja za odnose s javnošću.
Radim, samostalna sam, ne živim kod roditelja i ne mislim da za to treba da me se osvijetli svijetlima reflektora, ali ni da tama kolektiva zasjeni sve moje uspjehe.
A nisam sama. Mogla bih pobrojati najmanje stotinu mladih ljudi koji su uspjeli. Koji su primjer onih koji prkose društvenim etiketama. Jedna od njih je moja vršnjakinja Saša Jovljević. Apsolventica Pravnog fakulteta u Sarajevu i omladinska radnica sa sedam godina iskustva u radu sa mladima i NVO sektoru.
U toku ovih sedam godina bila je volonterka u nekolicini organizacija, projektna koordinatorica na desecima projekata, mentorica desetinama mladih ljudi, urednica portala za mlade, članica upravnih i nadzornih odbora te je ove godine pokrenula i svoju nevladinu organizaciju – Asocijaciju za razvoj karijere ARK.
Nikada nisam mislila da se stvari serviraju, da ne trebam da radim.
Nikada nisam vjerovala da su neka vremena zlatna, a da je nama onemogućeno sve, upravo radi vremena.
Stvarala sam sebi prostor i pažnju u svakom trenutku u kojem sam to htjela.
Od drugog razreda srednje škole, kada je bila predstavnice škole na seminaru pa sve do danas, bila je i ostala uporna, sposobna i snalažljiva. Za dodatne primjere ističe kako može nabrojati još 10 000 mladih koji su u protekle četiri godine uradili preko 200 promjena u svojim lokalnim zajednicama. Samo oni znaju koliko je odricanja bilo potrebno da se postigne promjena u društvu. Istog onog koje etiketira “današnju omladinu”.
Lako je pričati o nama kako ne radimo ništa, a onda odjednom osjećati kolektivni ponos kada se čuje da je “neko naš uspio u svijetu”.
Kako su to mladi ljudi priznati u svijetu, ako su samo ispijali kafe po Bosni?
To što se društvo uspavalo, ne znači da ne postoje oni koji žele da ga probude. Budimo iskreni, ako se iko trudi da to uradi, onda su to mladi. Upravo ovi o kojima govorim i na koje sam ponosna. Aldijana Okerić, studentica master studija na Pravnom fakultetu u Sarajevu dio je priče “Dobre Kote” koje su afirmativni primjer. Ona ističe kako mladi imaju dvije opcije dok studiraju: da idu na fakultet i da se žale na sve ili da kreiraju nešto drugačije.
Zajedno sa svojim vršnjacima uspjela je da za manje od godinu dana pet napuštenih prostora oplemeni bojama, da poveže komšije, da u te prostore uvede najmanje sugrađane i da svojim primjerom pokažu da se na nadležne ovdje ne isplati čekati. Jer kako dodaje nadležni su apsolutno nenadležni za sve, dok nam društvo, država i sistem propada i trune, oni palamude i kriju se iza tomova pravnih normi i vječitih izgovora. “Ako se sami ne organizujemo, spasa nam nema. Gradimo prugu, pruga gradi nas”.
Azem Kurtić ima dvadeset i dvije godine, saradnik je Omladinskog programa BH radija 1, reporter Vijeća za štampu u BiH, te angažovan na nekoliko portala. Radio je za mnogo medija, bio u Upravnom odboru Omladinske novinske asocijacije u BiH. Proglasili su ga specijalistom za izvještavanje o feminizmu i pravima manjinskih i ranjivih grupa.
Postojanje stereotipa za njega je samo još jedna potvrda da mlade ovdje niko ništa ne pita. “Na konferenciji o mladima govore stariji, o problemima mladih govore stariji, o potrebama mladih govore stariji, o svemu za mlade odlučuju stariji… naravno da su na tim silnim konferencijama i o razlikama kod mladih u našoj zemlji došli do zaključka da smo pasivni”.
Navodi Mostar rock školu i silne talente koje imaju, momke iz Sarajeva koji imaju ideju za rješavanje problema s vodom u gradu, i stotine mladih ljudi o kojima čitamo u medijima te oni koje je sretao u svom poslu. “Imamo stotine mladih koji jednostavno ne mogu doći do izražaja, jer izgleda da je ljudima mnogo važnije šta je na konferenciji rekao čiko u odijelu”.
Generalizacija je opasna po društvo, jer mu dodaje dodatni kamen da potone. Ako vi govorite o današnjoj omladini na način spomenut u uvodu, ja ću se usuditi da pitam, ko ste vi? Šta ste vi uradili za društvo, a šta društvo za vas? Možete li se sjetiti neke akcije u zadnje vrijeme? Ako vam je odgovor pozitivan, zapitajte se ko je bio njen organizator? Vrlo vjerovatno ćete čuti “Mladi”.
Današnja omladina je skup različitih profila mladih ljudi. Ima tu i onih koji se možda uklapaju u pomenute šablone, ali postoji i nezanemariv broj onih koje direktno vrijeđate svaki put kada im zalijepite etiketu neuspjeha.
Srećna sam što sam dijete devedesetih, jer će mi životna misija biti da svakog dana svojim primjerom dokazujem da niste u pravu.
Da svakog dana postižem više, upoznajem nove ljude, slične meni, spremne na saradnje, na izazove i borbu sa vjetrenjačama, koje su decenijski iza nas.
Ako vi govorite o današnjoj omladini na način spomenut u uvodu, ja ću se usuditi da pitam, ko ste vi?
Da su mladi toliko loši, ne bih danas imala prepun CV konferencija, seminara, obuka, poslova, a ne bih ni danas radila.
Sjedila bih na toj kafi u obližnjem lokalu i žalila se da je Bosna propast. Ovako vam mogu samo reći da se pokrenete. Bili mladi ili stari, mladost je stanje duha, a duh vas pokreće na posao. Promjena društva počinje sa pojedincima, a svi ste vi pojedinci. Ne vjerujete mi? Pogledajte Brunin blog, jer ovaj mladi politikolog radi iz dana u dan na tome. A osim toga je završio master studije i napisao knjigu o promjeni društva kroz promjenu svijesti pojedinca.
Pogodite šta? Ima samo 25 godina.
Ah, ta današnja omladina. Šta sve postiže po tim kafama.
