piše Anastasija Gavrilović
Ti si se samo navikao na žene koje ćute…
Navikao si na žene koje pitaju da li smiju, umjesto da jednostavno krenu.
Na one koje se izvinjavaju jer su uzele prostor, vrijeme, riječ – ako uopšte i dođe do toga, jer im je ustručavanje prvobitna osobina.
Navikao si na umanjene verzije nas. Na šapat umjesto bunta.
Na „možda“ kad mislimo „ne“, na klimanje glavom dok nam duša vrišti.
I sada, kada progovorim glasnije, kada ne objašnjavam svoj bijes, kada ne umanjujem svoju glad, ti kažeš – previše si.
Previše osjećajna.
Previše glasna.
Previše direktna.
Previše zahtjevna.
Previše svoja.
Ali, hajde da ti nešto kažem – ja nisam previše. Ti si se samo predugo zadovoljavao sa premalo.
Navikli ste da žene traže dozvolu. Ja tražim pravdu.
Nisi spreman na ženu koja traži više jer to odjednom znači da se tvoj udoban poredak mora pomjeriti.
Znači da više nisi u centru, nisi mjera svega. A to boli, zar ne?
Kad žena traži platu kakvu zaslužuje – zoveš je gramzivom.
Kad žena odbije da rađa po tuđem kalendaru – zoveš je sebičnom.
Kad žena ne da da je prekinu u rečenici – zoveš je histeričnom.
Ne zoveš muškarce tako. Njima je sve to normalno. A nama – previše.
Biti “previše” znači da si cijela.
Ja više ne režem sebe na komade da bih stala u vaše norme.
Ne krotim jezik da ne bih ispala naporna. Ne spuštam ton da bih bila prijatna. Ne lomim kičmu da bih bila „žena kakva treba“.
Jer ja nisam stvorena da budem „prava žena“.
Stvorena sam da budem ja.
I ako je to za tebe previše, onda si slobodno okreni.
Nisam više raspoložena da se smanjujem da bi ti mogao da me podneseš.
Neću da mi kažu da sam „emotivna“ kad sam samo – pažljiva.
Neću da se pravdam što plačem na dokumentarac i psujem kad mi se prekipi.
Neću da se izvinjavam što osjećam – ili što kažem.
Neću da me tješe kao da sam slomljena – kad sam samo budna.
Jer ova “previše” žena je ona koja gura, grize, voli, traži, mijenja.
Previše? Ne. Tačno koliko treba.
Previše si samo ako se gleda iz očiju onih koji od tebe očekuju da ćutiš, trpiš, čekaš, pristaješ.
Iz očiju onih koji su naučeni da je ženska snaga nepristojna.
Ali mene ne zanimaju ti pogledi više.
Ja sam ovdje da uzmem prostor. Da ga ne tražim, nego da ga napravim.
I ako te to plaši – vjeruj mi, to je znak da sam na pravom putu.
Na kraju: ako si ikad čula da si previše – to je možda tvoj znak da si konačno – dovoljno.
Za sebe.
Za istinu.
Za svijet koji čeka da se konačno ne povinujemo, nego progovorimo.
Neću više biti manja da bih bila voljena.
Neću se više sklapati da bih stala u okvire koji nisu moji.
Ako sam previše – onda neka budem cijeli svemir.
A ti… ako ti je to mnogo – skloni se.
Jer ja neću stati. Neću se smanjiti. Neću se sagnuti da biste vi mogli mirno da spavate.
Ne pravite grešku da me tražite, a onda pokušavate da me utišate.
Ja sam ovdje. I ostajem – baš ovakva. Previše za vas. Tačno koliko treba – za mene.







