Rodila sam dva puta.
Rodila sam kćerku.
Sedam godina sam uživala u njenom odrastanju.
Zajedno smo pjevale i plesale u tutu suknjicama, dok nas niko ne gleda.
Imale smo osjećaj da niko, osim nas dvije, ne postoji. Razgovarale smo o svemu, uz čaj koji smo pile iz malih porculanskih šolja, sa cvjetićima. Njene ručice su uvijek bile okićene, a grlile su najjače.
Ja sam nju učila kako se prave prvi koraci i izgovaraju prve riječi, kako etiketa na suknjici ide na dupence, a lijeva cipela ne može na desnu nogu. Učila sam je da bude ljubazna i učtiva, da ljubi i voli i ljude, i mace, i ptice, i cvijeće, a posebno sebe.
A ona… ona je od postanka mene naučila, da ne postoji ovozemaljsko stvorenje jače od majke. Naučila me je da, ukoliko ustaneš brzo nakon što si pala, svi će aplaudirati i reći bravo, jer tek učiš da hodaš i dobro ti ide.
Naučila me je, da su sitnice velike stvari i da je, ponekad, plastična flaša vrijednija igračka od princeze na baterije.
Uz nju sam naučila ko sam.
Nikada, o nikada, nisam osjetila veću ljubav prema nekome, kao prema njoj. Bila je moje sve.
Rodila sam sina.
Plašio me je njegov dolazak. Mjesecima sam tiho plakala i gladila stomak u kojem je mirno spavao. Mjesecima sam samu sebe osuđivala, jer nisam osjećala onu istu ljubav, uzbuđenost i sreću, kao kada je ona u mojoj utrobi počivala.
I rodio se. Požurio je da se upoznamo, deset dana mi je ukrao. Spremna nisam bila. I stavili su mi ga na grudi. I srela su nam se srca i pogledi. Jako smo se zavoljeli. Shvatila sam, da se svakim rađanjem ljubav množi, a ne dijeli. O, kako sam ga silno voljela.
Unio je svježinu u život moj, već zrelo obilježen rodnim listom. Unio je ponos u oči svog oca. Unio je novu dimenziju ljubavi u životić svoje sestre.
Ona ga je željela. Silno ga je željela. Nestrpljivo je čekala njegov dolazak, gladeći njegovu odjeću, bez broja, malom, plastičnom peglom.
Dobila ga je, u zamotuljku malom, jednog augustovskog dana. Gledala ga je zaljubljenim očima, kao da nikada ništa ljepše vidjela nije.
A ja… ja sam se i dalje plašila.
Znate, u ovoj mojoj predstavi, koja se zove život, imala sam razne uloge. Imam ih još uvijek. Znate li, koja mi je uloga bila najteža?
Kćerka. Pa sestra.
Velika je privilegija imati brata. U njemu vidite zaštitu, heroja i velikana. U njemu vidite najboljeg prijatelja. On vam je sve, pa bio mali ili veliki, on je za vas uvijek najveći. I najljepši, sve i da mu uši štrle.
No, taj isti brat ima i majku. Ne bilo čiju, ima vašu majku.
Ona vrlo vješto sinu gradi tron. Kako raste sin, tako i tron postaje veći. Ukoliko se umori od poliranja zlatnih ručki na istom, ulogu preuzima sestra. Nije li mu udobno, obje mu ispod zadnjice guraju jastuke, ne bi li se u komfor namjestio.
Kao kćerka, prvo ostajete bez šnicle viška, jer muškarcu je potrebno meso. Najbolji komad, po mogućnosti. Nekoliko godina nakon gubitka šnicle, ostanete i bez majke.
Idi po hljeb, on je umoran. Svrati po luk, šta ću, on se stidi. Ne može on ponijeti, nije navikao na teret, majka će. Nemoj se s njim svađati, muško brzo zamjeri. Ustani, mušku se na noge ustaje. Ne možeš ti svugdje i svašta, ali muškarcu sve basta.
Ljubi ga majka.
U borbi, da i sama ne postanem balkanska majka jednog sina, upitah majku – zašto?
Zašto je on bio upravu, kad nije? Zašto sam ja plakala, dok se on smijao?
“S tobom je bilo lakše”-, izustila je.
Vidim ljubav u očima njenim. Vidim i kajanje, jer nismo imale mnogo čajanki i razgovora, a ni vremena, gradeći njegov tron.
“Ti si moja rak rana” -, reče mi. Još uvijek nisam shvatila zašto, a rodni list je sve žući.
Majke od sinova prave princeze, a od kćerki vojnike. Majke od sinova prave loše muževe, a od kćerki ponizne i poslušne supruge.
Strogim pogledom me je zastrašivao onaj, od čijeg sam sjemena ponikla.
Sa visine me je gledao onaj, sa kojim bratski kod dijelim, krijući se iza majčine suknje.
Kao vlasništvo me uzeo onaj, kojem se na vječnu ljubav zakleh, jer je i njemu njegova majka polirala tron.
Nećeš ti, o dječače što si u mojoj utrobi rastao, dignuti glavu iznad ženskog roda. Nećeš ti, o dječače pogleda koji rastapa, oko malog prsta da nas vrtiš. Nećeš ti, o dječače moj mili, bježati od života u moje ruke, nego ga hrabro zgrabiti za rogove.
Da li si čuo, da se moja ljubav kvadrirala? Nije sve u tvoju jednačinu otišlo.
Objasnit će tebi majka, šta je žena, pa će ponosna zemljom hoditi, jer si jednoj osmijeh na licu nacrtao, a drugoj suzu obrisao.
A ti, mila moja svilo, prvorođeno čedo moje. Ti, ne brini. Samo ne brini. Ja sam tu.
Hajde, napravi nam čaj. Danas, u velike šolje sa zlatnim rubom, jer danas si moj veliki djevojčurak.
Hoćeš i ti, drugorođeno čedo moje? Dođi!
Sipaj mu u malu šolju, on do naših visina treba još da naraste.
