Prvi alarm podigli su ljekari u Južnoj Koreji. Kod djece urednog razvoja masovno se opažaju poremećaji koncentracije, napadi nagle ljutnje pri pokušaju oduzimanja telefona, ali praznine u pamćenju pri vrlo jednostavnim zadacima. Dijagnoza zvuči brutalno: digitalna demencija. To nije pitanje karaktera niti „razvojne faze“. To je nervni sistem preusmjeren na funkcionisanje pred ekranom. Tinejdžeri se sve češće šalju u klinike za digitalni detoks jer bez telefona doslovno nisu u stanju da normalno funkcionišu.
U školama širom svijeta slika je gotovo identična. Dijete ne može da zadrži pažnju duže od dva minuta, ne zna da prepriča priču koju je upravo pročitalo, ali savršeno pamti algoritme igara, lozinke i pravila unutar igara. Kada ekran nestane – pojavljuje se ili agresija ili potpuna praznina. To nije razmaženost. To je zavisnost od kratkih naleta dopamina, već ugrađena u strukturu mozga.
Godine 2015. Microsoft je zabeležio nagli pad sposobnosti koncentracije: s 12 sekundi na 8. Zlatna ribica može da zadrži pažnju 9 sekundi. Savremena djeca objektivno se koncentrišu kraće nego riba u akvariju. Ne zato što su „lošija“, nego zato što žive u beskonačnom skrolovanju, kratkim klipovima i trajnoj buci nadražaja, u kojoj nema mjesta tišini — a bez tišine ne rađa se misao.
Najopasnije promjene počinju tiho. Računanje napamet izaziva blokadu, tekstovi se listaju bez razumijevanja, zadaci se rješavaju isključivo uz pomoć sugestija. Danas se to naziva „normom našeg vremena“, iako je u stvarnosti riječ o gubitku sposobnosti dubokog, logičnog i samostalnog mišljenja. Mozak se navikava na kognitivne proteze i odbija da radi bez njih.
Odrastanje prestaje da bude prirodan proces. Već sada se to vidi kod osoba nakon 25. godine života. Odraslo tijelo, reakcije tinejdžera: kratko vrijeme koncentracije, stalna potreba za stimulacijom, izbjegavanje odgovornosti. U Japanu i Koreji za to postoji izraz hikikomori — ljudi koji fizički žive, ali su psihički ispali iz života.
Kuda idemo?
