U ljubavnim vezama mnoge žene odustaju od partnera, ne zbog toga što ne žele ljubav, već zato što im je dosta odnosa u kojima one vode osjećaje, predstavljaju terapeutkinje i ujedno su amortizeri tuđeg stresa.
U takvim odnosima žene tvrde da su uvijek na oprezu, jer njihovi partneri ne znaju šta osjećaju, izbjegavaju teže razgovore, a kada se odnos pokvari, očekuju da ih neko spasi od njihove krivice, stida ili frustracije.
Na kraju ostaju s utiskom da daju mnogo, a dobijaju minimalno. Također, mnogi muškarci su naučeni da se ranjivost pokazuje samo u romantičnoj vezi, i to najčešće partnerici. S prijateljima ne razgovaraju o takvim situacijama, pa se emocije i stres gomilaju i utječu na vezu. Ono što muškarcima može izgledati kao normalan dio veze, ženama se često čini kao uloga koju nisu birale.
Također, mlađe generacije žena sve manje pristaju na podsjećanje, organizovanje, podsticanje partnera da se pokrene, pomoć oko karijere i spašavanje nakon lošeg dana. Uz to, mnoge žene ne ulaze u veze impulsivno, već postavljaju jasnije granice. One odustaju od dinamike u kojoj se osjećaju kao da glume majku i psihologa svom partneru. Posebno ih odbija kada se od njih očekuje da imaju razumijevanje, dok se njihova očekivanja smatraju dramatizovanjem ili kontrolisanjem.
S druge strane, muškarci se često osjećaju izgubljeno, izolovano i pod pritiskom ideje šta bi muškarac trebao da bude. Pojedini rješenje traže u internetskim verzijama muškosti koje prodaju tvrdokornost, a emocije tretiraju kao slabost. Ovakav pristup ne gradi odnos, već ga troši.
Rješenje za ovakve probleme, kako navode stručnjaci, je da muškarci razviju mrežu podrške van veze, kroz prijateljstva u kojima se može pričati normalno, bez ponižavanja i bez prebacivanja krivice. Shodno tome, ljubavna veza može biti mjesto bliskosti i rasta, ali ne može biti jedina stanica na kojoj se ispoljava sav stres.
