Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija i ima važnu zaštitnu ulogu. Zahvaljujući njemu učimo prepoznati opasnost i zaštititi sebe. Međutim, problem nastaje kada mozak počne prepoznavati opasnost i onda kada ona više ne postoji ili kada je doživljava mnogo većom nego što zaista jeste.
U svom psihoterapijskom radu s djecom često susrećem roditelje koji dijete dovedu na terapiju očekujući da će ono “riješiti svoj problem”. Međutim, dječiji strahovi rijetko nastaju i održavaju se izolovano od porodičnog okruženja. Dijete je dio porodice, a način na koji odrasli razumiju i odgovaraju na njegove emocije može biti ključan za prevazilaženje straha.
Nisu svi dječiji strahovi isti. Jedni su dio urednog psihološkog razvoja, dok drugi nastaju nakon stvarno doživljene opasnosti ili intenzivnog stresnog događaja.
Razvojni strahovi javljaju se u određenim fazama odrastanja i najčešće su prolazni. Mala djeca se mogu bojati odvajanja od roditelja, mraka, glasnih zvukova ili zamišljenih bića. Kasnije se mogu javiti strahovi od škole, neuspjeha, ismijavanja ili odbacivanja od vršnjaka. Bogata dječija mašta, koja je važna za razvoj kreativnosti, ponekad stvara slike koje dijete doživljava kao potpuno stvarne. Zato rečenice poput: “Nema čudovišta ispod kreveta” ili “Nema čega da se bojiš” najčešće ne umanjuju strah, jer je za dijete on u tom trenutku potpuno stvaran.
S druge strane, postoje strahovi koji nastaju nakon traumatskog ili izrazito stresnog iskustva. Dovoljna je samo jedna situacija u kojoj je dijete osjetilo intenzivan strah, bespomoćnost ili ugroženost da mozak taj događaj zapamti kao opasan. Kasnije se alarm aktivira svaki put kada dijete naiđe na nešto što ga podsjeća na to iskustvo, iako stvarna opasnost više ne postoji.
U psihoterapijskoj praksi radila sam s djevojčicom koja se nakon gušenja hranom počela bojati gutanja i odbijala je jesti čvrstu hranu. Radila sam i s dječakom koji nakon povrede noge nije želio stati na nju, iako je medicinski oporavak bio završen. Susretala sam djecu koja su razvila strah od mraka, zatvorenih prostora, dugih putovanja ili mučnine nakon jednog snažnog i zastrašujućeg iskustva. Takvi primjeri pokazuju koliko dječiji mozak nastoji zaštititi dijete od ponovnog doživljaja opasnosti.
Važno je razumjeti da dijete ne bira svoje strahove. Kada osjeti prijetnju, njegovo tijelo reaguje ubrzanim radom srca, napetošću, znojenjem, osjećajem gušenja, mučninom ili plačem. To nisu “izmišljene” reakcije niti pokušaj privlačenja pažnje, već prirodan odgovor organizma koji pokušava zaštititi dijete.
Ono što roditelji često ne primijete jeste da se strah može održavati njihovim reakcijama. Iz želje da zaštite dijete počinju izbjegavati sve situacije koje kod njega izazivaju nelagodu, odgovaraju umjesto njega, odustaju od aktivnosti ili nesvjesno potvrđuju da je svijet opasno mjesto. S druge strane, neki roditelji umanjuju dječiji doživljaj riječima: “To nije ništa”, “Prestani se bojati” ili “Moraš biti hrabar”. I jedan i drugi pristup, iako dobronamjeran, može doprinijeti održavanju straha.
Strah se često održava kroz izbjegavanje. Kada dijete izbjegne ono čega se boji, osjeti trenutno olakšanje. Mozak tada pogrešno zaključuje da je upravo izbjegavanje spriječilo opasnost. Na taj način strah postaje sve snažniji, a djetetov svijet sve uži.
Zbog toga psihoterapija djeteta gotovo nikada nije samo rad s djetetom. Ona podrazumijeva i rad s roditeljima. Cilj nije traženje krivca, nego razumijevanje obrazaca koji održavaju problem. U terapijskoj sobi često zajedno otkrivamo da su određeni postupci roditelja, nastali iz ljubavi, brige ili vlastitog straha, nesvjesno doprinosili održavanju dječije anksioznosti.
Kada roditelj razumije kako nastaje strah, nauči kako da pruži sigurnost bez pretjerane zaštite i kako da postepeno ohrabruje dijete da se suočava sa svojim strahovima, promjene dolaze mnogo brže i trajnije.
Dječiji strahovi nisu znak slabosti, neposlušnosti ili razmaženosti. Oni su poruka da je djetetu potreban osjećaj sigurnosti i odrasla osoba koja će razumjeti ono što ono još ne zna izraziti riječima. Kada dijete dobije podršku, a roditelj razumije svoju ulogu u procesu oporavka, strah postaje iskustvo koje se može prevazići, a ne prepreka koja određuje djetinjstvo. Upravo zato psihoterapija nije usmjerena samo na promjenu djeteta, već i na osnaživanje cijele porodice da zajedno izgradi sigurnije odnose, više međusobnog povjerenja i emocionalnu otpornost za izazove koje život donosi. (autorka je psiholog i porodični psihoterapeut)
Nezavisne
