Snježana Lukić, magistar psihologije, integrativni dječiji psihoterapeut i sistemski porodični savjetnik, za Oslobodjenje.ba govori o pripremi djece za školu i prepoznavanju problema pri odvajanju od roditelja
Povratak u školske klupe za djecu znači kraj bezbrižnijeg ritma raspusta, ali i početak novih obaveza, ranijeg ustajanja, učenja i svakodnevnog odvajanja od roditelja. Posebno izazovan može biti početak školske godine za prvačiće koji se prvi put susreću s novom sredinom, učiteljima i većom grupom vršnjaka.
Iako je određena doza treme sasvim očekivana, roditelji svojim pristupom mogu znatno utjecati na to kako će dijete doživjeti školu i prve dane provesti u novoj rutini.
O tome kako djecu pripremiti za povratak u školske klupe, kako prepoznati kada uobičajena trema prerasta u ozbiljniji problem te koje greške roditelji najčešće prave, razgovarali smo sa Snježanom Lukić, magistrom psihologije, integrativnim dječijim psihoterapeutom i sistemskim porodičnim savjetnikom.
Odvajanje može biti najveći izazov
Kako kaže, naša djeca relativno rano kreću u školu. Uz to se povremeno dešava da se radi o djeci koja se ranije nikada nisu odvajala od roditelja. Ipak, roditelj bi u tom periodu već trebalo da zna kako njegovo dijete reaguje na odvajanje i koliko je slobodno u kontaktu sa nepoznatim.
– Najčešća kriza koja se dešava u ovom periodu je upravo separaciona kriza i ukoliko je dijete na ranom uzrastu izgradilo sigurni obrazac vezivanja ne bi trebalo da postoji problem. Međutim, nerijetko se dešava da se radi upravo o djeci koja nemaju takav obrazac vezanosti sa roditeljima i da se to objelodani upravo sa polaskom u školu, rekla je Lukić za Oslobodjenje.ba.
U slučaju da je riječ samo o prolaznoj krizi, ona bi, prema njenim riječima, trebala trajati kratko, odnosno dok dijete ne shvati da će se roditelji svakog dana vratiti po njega i da je škola sigurno mjesto.
– Ukoliko nemir ili problemi pri odvajanju potraju duže od dvije do tri nedjelje roditelji bi trebali da potraže stručnu podršku. Iz mog iskustva i prakse roditelji u ovim situacijama griješe jer predugo čekaju, uglavnom cijelo polugodište, prije već što zatraže pomoć, a sve u nadi da će problem proći sam od sebe.
U ovim situacijama uglavnom utvrdimo da je problematika u obrascu vezivanja između samog roditelja i djeteta a to nije nešto što se rješava preko noći, ispričala je naša sagovornica.
Škola ne smije postati izvor pritiska
Jedna od grešaka koju roditelji prave jeste i način na koji djetetu predstavljaju školu.
– Prva greška koju roditelji prave, a iz najbolje namjere, jeste da školu predstavljaju kao zadatak od „smrtne važnosti“. Kada na nešto stavimo tako veliki akcenat za očekivati je da će to postati izvor stresa, pojasnila je Lukić.
Zbog toga psihološka priprema, ističe, ne bi trebala početi nekoliko dana prije prvog septembra. Ona je proces koji traje mnogo duže i treba se odvijati spontano.
– Psihološka priprema za školu ne može trajati jedan ili dva dana. To je proces koji bi trebalo da se odvija dugo, polako i spontano. Jedan od važnih koraka jeste razvijanje samostalnosti kod djeteta, ali i postepeno upoznavanje sa onim što ga čeka. Roditelji mogu s djetetom prošetati do škole, razgovarati o tome šta se tamo dešava, ispričati mu vlastita lijepa iskustva iz školskih dana, ali i zajedno posmatrati djecu koja se druže u školskom dvorištu.
Kod povučenije djece može pomoći i da prije početka nastave upoznaju budućeg druga iz razreda ili učiteljicu.
Značajan dio pripreme je i uključivanje djeteta u kupovinu školskog pribora. Na taj način ono ne ostaje samo pasivni posmatrač priprema, nego dobija osjećaj da i samo učestvuje u onome što slijedi, posavjetovala je Lukić.
Važno je usvojiti rutinu
Kod malo starijih, raspust često znači kasnije odlaske na spavanje, duže jutarnje izležavanje i potpuno drugačiji dnevni ritam. No, prije početka nastave važno je postepeno vratiti rutinu.
Dodatno naglašava važnost sna, koji može imati značajnu ulogu u prilagodbi djeteta na obaveze:
– Od naročitog je značaja da prije polaska u školu dijete usvoji zdrave životne rutine ukoliko ih već nema. San je presudan. Danas djeca jako kasno odlaze na počinak, to nije dobro za njih. Od umornog djeteta ne možemo očekivati da bude raspoloženo i sposobno za adaptaciju.
Ne treba žuriti s polaskom u školu
Lukić posebnu pažnju skreće i na uzrast djeteta, ističući da zrelost nije uvijek moguće procijeniti samo testiranjem. Posebno govori o djeci koja, prema zakonskim mogućnostima, mogu krenuti u prvi razred prije navršene šeste godine.
– Bez obzira na rezultate testiranja ja to nikada ne preporučujem jer testovi ipak nisu u mogućnosti da izmjere i predvide baš sve činioce. Na kraju krajeva lično nikada nisam čula da je neko dijete previše zrelo za školu, a vrlo često posvjedočim da neko dijete nije bilo dovoljno zrelo za izazove kojima je izloženo, otkrila je.
Važan je i odnos prema nastavnicima
Na kraju, Lukić upozorava i na jednu stvar koju roditelji često zanemaruju – vlastiti odnos prema školi i stručnom kadru.
– Ako želimo da dijete vrednuje i poštuje školu i školske obaveze morali bi da vodimo računa da se sa poštovanjem odnosimo i govorimo o školskom kadru. Pa čak i kada pogriješe, a svi griješimo, i moramo da intervenišemo da se to dešava mimo očiju i ušiju djeteta, rekla je Lukić te naglasila kako će dijete stav roditelja prema nastavniku lako prenijeti i na vlastiti odnos prema školi:
– Ukoliko mi omalovažimo nastavnika ne možemo očekivati da ga dijete poštuje, a dijete će sa nastavnikom poistovijetiti i svoju školsku obavezu i zadatak.
Zato cilj pripreme ne bi trebao biti da dijete školu dočeka bez ijedne brige ili straha. Važnije je da zna šta ga očekuje, da osjeti sigurnost i podršku roditelja te da postepeno usvoji ritam koji će mu omogućiti lakšu adaptaciju na novu školsku godinu ili početak jedne faze.
