Istraživanje provedeno na gotovo 1.900 porodica pokazuje da utjecaj životinja na mentalno zdravlje djece nije jednostavan i da važnu ulogu mogu imati vrsta ljubimca, dob djeteta i kontinuitet zajedničkog života
Kućni ljubimci često se povezuju s emocionalnim razvojem djece, osjećajem odgovornosti i učenjem empatije, ali novo istraživanje iz Španije pokazuje da njihov utjecaj na mentalno zdravlje nije moguće svesti na jednostavan zaključak.
Analiza podataka gotovo 1.900 porodica pokazala je da važnu ulogu mogu imati vrsta životinje, trajanje zajedničkog života i šire porodično okruženje.
Šta je pokazalo istraživanje?
Naučnici su koristili podatke iz dugoročnog španskog projekta INMA, koji prati zdravlje i razvoj djece od trudnoće do šeste, odnosno sedme godine života.
Od gotovo 1.900 porodica obuhvaćenih istraživanjem, njih 52,3 posto u nekom trenutku imalo je kućnog ljubimca. Najčešće su to bili psi, mačke i ptice, ali i manje životinje poput hrčaka, kunića, kornjača i riba.
Prva analiza donijela je iznenađujući rezultat. Djeca koja nikada nisu živjela sa životinjom imala su najbolje pokazatelje mentalnog zdravlja. Međutim, nakon što su istraživači u obzir uzeli i druge faktore, uključujući društveni status porodice, spol, dob djeteta i mjesto stanovanja, ta razlika je nestala.
To znači da istraživanje nije pronašlo jasnu razliku između djece koja nikada nisu imala kućnog ljubimca i one koja su sa životinjama živjela stalno ili povremeno.
Mačke izdvojene u jednom od nalaza
Jedan od zanimljivijih rezultata odnosio se na mačke. Istraživanje je pokazalo povezanost između života s mačkom u dobi od četiri ili pet godina i nešto češće pojave problema s mentalnim zdravljem kod djece.
Ipak, autori naglašavaju da to ne znači da mačke uzrokuju takve probleme. Rezultat pokazuje samo povezanost, a na nju su mogli utjecati i drugi faktori koji nisu bili obuhvaćeni istraživanjem.
Kao moguća objašnjenja istraživači navode način na koji mačke komuniciraju s ljudima, ali i razloge zbog kojih se porodice odlučuju za ovu vrstu ljubimca.
Spomenuta je i moguća povezanost s toksoplazmozom, infekcijom koju uzrokuje parazit Toxoplasma gondii. Međutim, riječ je o mogućem objašnjenju koje zahtijeva dodatna istraživanja i ne predstavlja dokaz da život s mačkom negativno utječe na mentalno zdravlje djece.
Male životinje pokazale drugačiji obrazac
Za razliku od nalaza koji se odnosi na mačke, kod djece koja su neprekidno živjela s manjim životinjama, poput hrčaka, kunića, kornjača ili riba, zabilježen je potencijalno zaštitni učinak.
Djeca koja su u ranom djetinjstvu kontinuirano živjela s tim životinjama imala su bolje pokazatelje mentalnog zdravlja. Sličan obrazac zabilježen je i kod dječaka i kod djevojčica.
Jedno od mogućih objašnjenja jeste da briga o manjim životinjama djeci pruža stabilne i jednostavne prilike za razvijanje odgovornosti, empatije i samokontrole.
Kako ljubimci mogu utjecati na emocionalni razvoj?
Odnos djeteta i životinje može biti važan dio emocionalnog razvoja. Kućni ljubimac može pružiti osjećaj bliskosti i utjehe, ali i pomoći djetetu da razvija socijalne i emocionalne vještine.
Briga o životinji podrazumijeva svakodnevne obaveze kroz koje dijete može učiti kako prepoznati potrebe drugog bića, pokazivati odgovornost i razvijati empatiju. Istovremeno, odnos sa životinjom može pomoći djeci da bolje razumiju neverbalnu komunikaciju i uče kako regulisati vlastite emocije.
Ljubimac nekim mališanima može biti i izvor utjehe u trenucima kada roditelji ili drugi odrasli nisu u neposrednoj blizini. Zajednički zadaci i briga o životinji mogu dodatno povezivati i članove porodice.
Važan je i kontinuitet odnosa
Istraživači su primijetili da su djeca koja su stalno živjela s manjim životinjama imala bolje rezultate od one koja su s njima dolazila u kontakt samo povremeno.
Ovaj nalaz mogao bi ukazivati na to da kontinuitet odnosa između djeteta i životinje ima veću važnost od samog povremenog kontakta. Ipak, autori naglašavaju da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se utvrdili razlozi takve povezanosti.
Rezultati za pse i ptice bili su manje jasni. Jedno od mogućih objašnjenja jeste to što se istraživanje bavilo vrlo ranim periodom djetinjstva, kada se emocionalna povezanost između djeteta i životinje možda još nije u potpunosti razvila.
Šta ovo znači za roditelje?
Rezultati studije ne znače da bi porodice trebale nabaviti kućnog ljubimca kako bi poboljšale mentalno zdravlje djeteta. Istraživanje ne dokazuje da život sa životinjom sprečava probleme s mentalnim zdravljem, niti određenu vrstu ljubimca izdvaja kao najbolji izbor za djecu.
Mnogo važnijima mogu se pokazati priroda odnosa između djeteta i životinje, kontinuitet tog odnosa, dob djeteta i cjelokupno porodično okruženje.
Zato bi odluka o nabavci kućnog ljubimca prvenstveno trebala zavisiti od toga može li porodica odgovorno brinuti o životinji i uklapa li se ona u svakodnevni život domaćinstva.
Kućni ljubimac može biti važan dio odrastanja i pružiti djetetu društvo, bliskost i priliku za učenje odgovornosti, ali ga ne treba posmatrati kao sredstvo za rješavanje problema mentalnog zdravlja.
Autori istraživanja zbog toga ističu potrebu za novim, dugoročnijim studijama koje bi pratile djecu i njihove odnose sa životinjama i u kasnijim fazama odrastanja.
