“Želim da objavim ovo u nadi da će neko u ovoj državi nešto napokon poduzeti. Prije 3 godine, bivša žena odvela je maloljetnu kćerku u Njemačku bez moje saglasnosti i bez saglasnosti Centra za socijalni rad, koji je donio rješenje da dijete ne smije da napušta državu…”, napisao je Krsmanović na Facebooku i naveo da se obraćao policiji i tužilaštvu, gdje su mu rekli da nema elemenata krivičnog djela.
Pisao je i Ministarstvu pravde, ali odgovor nije dobio, pisao je i Ombudsmanu za djecu Republike Srpske, koji ga je vratio na Centar za socijalni rad, koji je opet tvrdio da nema nadležnost da uradi nešto više.
U Okružnom javnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu potvrdili su nam da im se Krsmanović obraćao, te da je dana 30.01.2020. godine donesena naredba o nesprovođenju istrage u ovom predmetu, jer je iz prateće dokumentacije utvrđeno da nema elemenata krivičnog djela.
Neven Kramer, sekretar Tužilaštva, za BUKU je rekao da na ovu odluku postoji mogućnost prigovora i dostavljanja dodatne dokumentacije.
Iz Institucije Ombudsman za djecu Republike Srpske nam je, u vezi sa Krsmanovićevim slučajem, rečeno da su upućene preporuke nadležnom Centru za socijalni rad da se omogući održavanje kontakata, odnosno poštivanje donesene odluke i njeno sprovođenje, te da se poduzmu odgovarajuće mjere i radnje u pogledu vršenja roditeljskog prava prema tom roditelju.
Krsmanović je na kraju angažovao i advokata, koji je potvrdio da postoji element krivičnog djela, ali sada je suočen sa čestim odlaganjem ročišta, zbog stalnog traženja neke nove dokumentacije.
“Nemam pojma više šta da uradim da bih imao kontakt sa svojim djetetom. Saznali smo da je dijete i dalje prijavljeno na mojoj adresi, a u Njemačkoj nigdje nije uvedena u sistem”, ne krije svoje ogorčenje Krsmanović, koji se, tragajući za rješenjima, pridružio grupi očeva okupljenih u Udruženju roditelja – Ravnopravno roditeljstvo u BiH.
Svi očevi ovdje žele samo jedno – da i nakon razvoda budu roditelji svojoj djeci, da ih redovno viđaju, učestvuju u njihovim životima, a ne da djecu viđaju samo vikendima ili kao u slučaju Krsmanovića, koji svoju kćerku nije vidio pune tri godine.
“Mi očevi zagovaramo implementaciju ravnopravnog modela starateljstva u BiH, poznatog Švedskog, odnosno skandinavskog modela podijeljenog starateljstva, koji je zaštitio i njihovu djecu i omogućio im pravo i pristup prema oba roditelja podjednako. Ovaj sistem se odvija po principu da dijete provodi 7 dana sa jednim, 7 sa drugim roditeljem.
U razgovorima sa nadležnim Institucijama iste i same priznaju da bi primjena ovog modela u BiH, pored osnovne predmetne problematike, riješila i olakšala i njihov rad, ali i riješila i mnoga druga otvorena pitanja kada se govori o visoko konfliktnim razvodima”, poručuju nam očevi iz ovog Udruženja.
CENTAR ZA SOCIJALNI RAD O OTMICI I SKANDINAVSKOM MODELU
Slučaj Jovana Krsmanovića je svakako jedan od najtežih primjera šta može uslijediti nakon razvoda – da svoje dijete ne viđaš godinama, da nisi u kontaktu sa njim, da ne znaš gdje se nalazi.
Potvrdio je to i Muamer Mehić, direktor Centra za socijalni rad Zenica za BUKU. Ipak podsjeća da Centri ne mogu kvalifikovati nešto kao otmicu, jer je to krivično djelo kojim se bavi tužilaštvo, ali su česte pritužbe na prelazak jednog roditelja s djetetom van granica BiH, što drugi roditelj karakteriše kao otmicu.
Međutim, to pitanje otmice u svakom pojedinačnom predmetu je različito od toga da li je dijete s roditeljem otišlo u slučaju kad drugi roditelj vodi ili ne vodi brigu o djetetu.
Česti su, dodaje, i slučajevi da roditelj ne vidi svoje dijete sedmicama, mjesecima, pa i godinama, obzirom da visokokonfliktni razvodi brakova sa sobom nose dugogodišnje prisustvo u Centru, sa malim uspjesima u poboljšanju odnosa, odnosno u razumijevanju roditelja koliko time ugrožavaju normalan psihofizički razvoj djeteta. “Problemi uglavnom nastaju nakon donošenja sudske presude, kada se jedan od roditelja javlja da su mu uskraćena prava po sudskoj presudi.
Centar nastoji otkloniti probleme, a ukoliko u tome ne uspije, upućuje roditelje na prinudno izvršenje sudske presude, izmjenu sudske presude, izricanje opomene na roditeljsko staranje, nadzor i slično”, ističe za BUKU Mehić.
Na pitanje da li je ravnopravni model starateljstva moguć u BiH smatra da, kad su u pitanju visokokonfliktni razvodi, ovaj model nije primjenjiv, jer podijeljeno starateljstvo zahtijeva visok stepen saradnje među roditeljima, kao i veoma razvijene roditeljske vještine i kapacitete da bi roditelji donosili usklađene odluke za svoje dijete.
Podijeljeno starateljstvo bi moglo uspjeti, pojašnjava, kao model pod određenim uslovima kao npr. da roditelji ravnopravno učestvuju u odgoju i podizanju djeteta i tokom braka, da imaju sposobnost odvojiti partnerske od roditeljskih uloga, da mogu uskladiti obaveze između prethodne i nove porodice, kao i spremnost da drugom roditelju daju puno povjerenje da će ispravno i u interesu djeteta djelovati i onda kad drugi roditelj nije prisutan, da su spremni u datom momentu potpuno prepustiti odluku drugom roditelju bez obzira što je starateljstvo podijeljeno.
“Podijeljeno starateljstvo bi moglo funkcionisati ukoliko bi se stvorio efikasniji i ažurniji sistem zaštite prava djeteta, sa jasnim zadacima i obavezama svih učesnika u postupku. Trenutno nam se postojeći mehanizmi pokazuju kao tromi i neefikasni”, jasan je Mehić.
OMBUDSMAN ZA LJUDSKA PRAVA BIH – OVO JE OZBILJAN PROBLEM
U Instituciji ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine za BUKU kažu da su zaprimili određeni broj predmeta u kojima su očevi oni kojima su uskraćena prava.
Kada je riječ o poduzetim radnjama, ističu da ova institucija postupa po pojedinačnim predmetima i žalbama.
“Na primjer, u situacijama gdje se radi o ekstremnom kršenju prava djeteta, npr. majke onemogućavaju očevima kontakt sa djetetom, postupci izmjene odluke oko starateljstva i slično, ombudsmani ne kritikuju rad centara, već se stranka upućuje na isti taj centar, kako bi se na miran način pokušala riješiti sporna situacija, u najboljem interesu djeteta”, pojašnjava Ivona Ražnatović, stručna savjetnica za komunikacije i međunarodnu saradnju i dodaje da se u kontekstu konfliktnih razvoda ovoj instituciji uglavnom obraćaju roditelji sa žalbama na rad odgovornih organa u procesu razvoda braka – bilo da su to centri za socijalni rad ili sudovi.
U 2020. godini registrovano je ukupno 185 žalbi, od kojih se većina odnosi na prava djece, primjerice, kada se roditelji ne mogu dogovoriti u vezi sa starateljstvom, odnosno o viđanju ili u slučajevima kada jedan roditelj izbjegava plaćanje alimentacije i slično.
Ražnatović ističe i da je evidentno da su spornim konfliktnim razvodima brojna prava djece ugrožena ili prekršena, najčešće od samih roditelja, te da upravo iz tog razloga, država, odnosno nadležni organi treba da poduzimaju adekvatne mjere i aktivnosti s ciljem zaštite djece.
Naglašava i da je za bosanskohercegovačke prilike i za prilike u regionu karakteristično pojedinačno ostvarivanje roditeljskog staranja, međutim, porodična zakonodavstva u entitetima Bosne i Hercegovine predviđaju i zajedničko i pojedinačno ostvarivanje roditeljskog prava.
“Zajedničko vršenje roditeljskog prava zaista zahtijeva da je zadovoljeno niz pretpostavki, npr. da oba roditelja imaju jednake mogućnosti. Bitna pretpostavka za ostvarivanje zajedničkog staranja jeste dobra komunikacija između roditelja, u odsustvu takve komunikacije zajedničko ostvarivanje roditeljskog staranja nije najbolje rješenje.
Međutim, to ne znači da u kontekstu pojedinačnog ostvarivanja roditeljskog staranja, drugi roditelj nema odgovornost ili da nema roditeljsko staranje.
Koncept zajedničkog ostvarivanja roditeljskog staranja pokušava da razdvoji roditeljske odnose od odnosa između bračnih (vanbračnih) partnera, na taj način što, posmatrano sa pravnog stanovišta, odnose roditelja i djeteta zadržava istim ili sličnim i u slučajevima promjene u bračnim odnosima, poštujući činjenicu da roditeljstvo ne prestaje razvodom braka, te da su djetetu u njegovom razvoju, po pravilu, potrebna oba roditelja”, pojašnjava Ražnatović.
PORODIČNI ZAKONI U OBA ENTITETA SE MIJENJAJU
Da je ovo osjetljiva problematika i da treba mijenjati zakonsku regulativu svjesni su i u entitetskim ministarstvima pravde.
Tako Damir Šapina, pomoćnik federalnog ministra za pravosuđe, za BUKU kaže da je ova institucija u Plan rada za 2022. godinu uvrstila Izmjene i dopune Obiteljskog zakona Federacije BiH, te da će razmatrati, između ostalih, i institut ravnopravnog roditeljstva, konsultujući pravne eksperte u oblasti porodičnog prava, praktičare i širu pravosudnu zajednicu, s posebnim aspektom na eventualne poteškoće u primjeni takvog instituta u praksi.
Takođe, Šapina je potvrdio da je Federalno ministarstvo pravde zaprimilo inicijativu od neformalne grupe roditelja, u pravilu očeva, za izmjene Obiteljskog zakona Federacije BiH i istu su zamolili da konkretizuje svoj prijedlog.
U Republici Srpskoj je već urađen tekst Podnacrta Porodičnog zakona Republike Srpske, i uskoro bi se trebao naći pred poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Prednacrt, kažu nam u Ministarstvu, predviđa mogućnost zajedničkog vršenja roditeljskog prava i u slučaju odvojenog života roditelja maloljetnog djeteta.
Tako ukoliko dođe do razvoda braka ili prestanka zajednice života roditelja (prestanak vanbračne zajednice ili prestanak zajednice života roditelja maloljetnog djeteta prije razvoda braka), predviđena je mogućnost zajedničkog vršenja roditeljskog prava, pod sljedećim uslovima: da su roditelji zaključili sporazum o zajedničkom vršenju roditeljeskog prava (koji uključuje i: sporazum roditelja o prebivalištu maloljetnog djeteta; sporazum roditelja o način održavanja ličnih odnosa maloljetnog djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi; sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje maloljetnog djeteta od strane roditelja sa kojim dijete ne živi) I da sud ocijeni da je taj sporazum roditelja u najboljem interesu maloljetnog djeteta.
Prednacrtom su definisana i pitanja koja su bitna za život zajedničkog maloljetnog djeteta (obrazovanje maloljetnog djeteta, medicinski zahvati nad maloljetnim djetetom, promjena prebivališta maloljetnog djeteta, izdavanje putnih isprava za maloljetno dijete i raspolaganje imovinom maloljetnog djeteta) i predviđeno je da odluku o tome roditelji donose zajednički (konsenzusom), pa i kada roditeljsko pravo ne vrše zajednički.
Roditelj kojem nije povjereno vršenje roditeljskog prava, već je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje drugom roditelju odlukom suda (jer nije zaključen sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava ili je sud ocijenio da takav sporazum nije u skladu sa najboljim inetersom djeteta) – prema tekstu Prednacrta – ima sljedeća prava: da održava lične odnose sa maloljetnim djetetom sa kojim ne živi; da učestvuje u donošenju odluka o bitnim pitanjima za život maloljetnog djeteta; da zahtijeva od suda izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava, te da zahtijeva od suda izmjenu odluke o visini izdržavanja za maloljetno dijete sa kojim ne živi.
“Prijedlozi navedenih rješenja su usklađeni sa prilikama u domaćem društvu, sa domaćom pravnom tradicijom i praksom Evropskog suda za ljudska prava. Ovakva rješenja, sa nekim manjim razlikama, sadrže i ostala porodična zakonodavstva u BiH – Federacija BiH i Brčko Distrikt, kao i u zemljama regiona poput Srbije, Crne Gore I Hrvatske”, ističu u Ministarstvu pravde Republike Srpske.
ŠTA KAŽE STATISTIKA?
U posljednje četiri godine u Bosni i Hercegovini se godišnje više od dvije hiljade bračnih parova sudski razvede. Prema podacima iz Analize stanovništva u BiH koju je radila UNFPA- starateljstvo nad djecom se najčešće dodjeljuje majci, u FBiH u 72,7% slučajeva i u RS-u u 75% slučajeva. Očevima se starateljstvo nad djetetom rjeđe dodjeljuje, u 22,2% slučajeva u FBiH i u 18,9% slučajeva u RS-u, dok je najrjeđa kategorija zajedničkog starateljstva, u 4,7% slučajeva u FBiH i u 5,1% slučajeva u RS-u.
