Pun mjesec. Obećala sam da ću otići na otvaranje poznatog banjalučkog lokala, mislim, svi će biti tamo pa zašto ne bih bila i ja, ali kako se noć spuštala i mjesec bio sve zaobljeniji, nisam se mogla natjerati. Prosto mi se ne da. I tako, ležeći na kauču dođe meni impuls iz sopstvenog stomaka: “A zašto ti ne bi otišla u kino?”
Nakon dvadeset minuta, bauljam po mraku sa velikom porcijom vrućih kokica tražeći svoje mjesto, jer… Mjesta su numerisana, jelte? I ugledam ga, na njemu su nečija torba i jakne, okej, ništa strašno, riješićemo, klimnem samoj sebi u znak odobravanja.
“To je moje mjesto”, progovaram kroz osmijeh i žmirkam u mraku da se ne sapletem.
Dečko, uzvraća instinktivno osmijeh i klima glavom, sklanja torbe i sve te jakne, džempere, šta li, da mogu sjesti. I taman kada sam se namjestila, ugasila telefon, zabila ruke u vruće kokice, razbaškarila sva srećna i zadovoljna što sam stigla na trajlere koje obožavam… Osjetim pogled na sebi.
Okrenem glavu prema smjeru odakle dolazi i vidim da muška silueta koja je sklonila torbe nije vlasnik torbi koje je sklonila. Naime, žena je tu pored. Trudna.
U tom prokletom mraku niti ja gledam niti me zanima niti vidiš ko je muško, ko žensko, ko koliko godina ima, da li je došao da gleda film ili da radi sve što vole mladi, fulala sam obli stomačić koji je kao pun mjesec. I bi mi drago što je tu na momenat. Okrećem glavu prema velikom platnu, jer taman počinju – reklame.
“Jel’ to znak Kosmose?”, nasmijem se šeretski, jer me situacija podsjetila na moj tekst koji je izašao prije sedam dana.
Međutim, veselje nije dugo trajalo. Osjetim promjenu energije, kao da je neko između nas troje, odnosno mene i njih dvoje, spustio barijeru, nekakav olovni zid. Osjetim jako brzu promjenu, pogled na sebi i u tih par trenutaka od strane trudnice se desio manevar G6, potez 49 iz priručnika Ženske i Muške Antologije najbesmislenijih poteza ikada.
Njena ruka se spušta na njegovo koljeno.
Instinktivno. Nesvjesna da to radi.
Ruka koja obilježava teritoriju i daje na znanje.
Ruka koja ima samo jedan zadatak.
Da naglasi – MOJE.
Okej, smijuljim se u sebi gledajući u ekran i dalje neometano i zadovoljno hrskajući kokice.
“Ne brini sestro, neću mu ništa”, šaljem prećutnu energiju odobravanja, “On je tvoj, ne brini, ja sam, bolan, samo došla u kino.”
“Jeste da se svaki put sredim, počešljam kosu, stavim karmin i namažem trepavice, jer to je moj ritual, ja sebe izvodim van i oni koji me znaju, znaju da se sa osmijehom obraćam svima. Opet su ljubaznost zamijenili sa flertovanjem. Mislim, osim gledanja filma nemam druge namjere, ne boj se. Pogotovo ne te koje se tebi vrzmaju po glavi. Tako trudnoj, pobogu.“
Ruka i dalje stoji, film kreće.
Skužim poslije deset minuta da radnju uopšte ne pratim, s obzirom da impulse iz tijela ne mogu negirati. U meni počinju nadolaziti dvije svari…
1. Koncept MOJE je najveći zajeb čovjeka.
Sigurna sam da i vi imate frazu divljenja Moja kuća. Moja djevojka. Moj muž. Moje dijete. Moja kancelarija. Niko srećniji od vas kada ON kaže: “Moja djevojka.” 😉
Ali, šta to uopšte znači?
Ništa, jer Moje ne postoji.
Kako? Pa, lijepo.
Do sedme godine razvijamo naš EGO, a to vam je ono – MOJA igračka, to je TVOJ tata, vrati seki NJENO i tako dalje. U nekom momentu života kada to skužite, potrebno je da ga prerastete, jer se inače i dalje ponašate kao dijete koje se bori za svoju igračku, markira teritoriju, dokazuje pripadnost i prisvaja.
Ukoliko se to ne desiti u vama, duboko ostaje sljedeći obrazac: Postojim i vrijedim samo ako me posjeduju i ako nekome ili nečemu pripadam. Ako nešto imam.
Zato se mi stalno svojatamo, usput rečeno.
A to je greška, jer EGO posjeduje, SRCE ne.
Ego koristi MOJE i TVOJE. Ego je taj koji se namiješta u borbeni položaj i onda kada nema realne opasnosti. Kao, na primjer, ta mlada i lijepa dama sa tim instinktivnim spuštanjem ruke. I ja je razumijem, nije mi ništa nepoznato, been there, done that, again. Iza tog EGA se kriju strahovi, raznorazne traume, manjak samopouzdanja, kompleksi, pogrešna uvjerenja, slika o nama samima, odgoj u tih prvih sedam godina. Spustite se u SRCE i vidjećete da nema mjesta strahu, ljubomori i bilo kakvom dokazivanju, nismo više djeca, pobogu.
2. Ništa nije naše i mi ništa ne POSJEDUJEMO.
E koliko god mi “imamo” tu igračku, mi nju u stvari imamo samo trenutno. Koncept posjedovanja ne postoji, jer ne posjedujemo roditelje, sestru, brata, ljubav, partnera, vazduh, zemlju, vrijeme, prijatelje, ništa. U svakom momentu života možemo ostati bez toga, rađamo se bez svega i bez svega i odlazimo.
Nema se tu šta ljutiti ili bjesniti, jednostavno je to tako. Nije vazduh vaš, nije zemlja vaša, nije ulica vaša, nikada nisu bili, nije čak ni dijete vaše, ono je svoje. To što vam je neko partner u ovom momentu, ne znači da će biti za vijeke vijekova. Ima pravo da se predomisli. To što ste danas imali posao nije u kamenu zapisano da ćete baš njega raditi do kraja života. To što je vaša ruka trenutno na nečijem koljenu, ne znači da je to koljeno “vaše”.
Kada ovo shvatite, EGO ustupa mjesto samo jednoj stvari.
LJUBAVI, koja ima prioritet.
“Hm, da”, otelo mi se na glas.
Osjetim da ne želim više da budem na tom mjestu i, bez sputavanja, ustajem i napuštam salu. Nema veze što je prošlo tek deset minuta filma, stomak mi je govorio da sam završila sa onim što sam trebala vidjeti. Ljubazno osoblje kina me ubacilo na drugu projekciju, šteta da karta propadne, ima kokica koje su se doduše ohladile, a i mjesec je još uvijek pun i ne popušta. I tako ja završim na priči o Ben Huru, junaku svog djetinjstva!
U mraku druge sale, sve ovo što se u meni vrzmalo dobija svoj zaključak i potvrdu od Univerzuma u filmu koji se pred mojim očima odigravao na velikom platnu. Da, volim kada slušam intuiciju i razumijem tačno ono što mi govori.
Čovjek koji je “imao” zemlju, palatu, prijatelje, slobodu, ljubav, u jednom momentu gubi sve i postaje mučeni, mržnjom zadojen, čovjek. Čovjek koji je preživjeo golgotu nakon kraha, hranio je svoj EGO sa osvetom čekajući momenat kada će povratiti oteto i vratiti ‘NJEGOVO’.
Međutim… Isti taj Ben Hur na kraju doživi katarzu.
Koju?
Pa, da posjedovanje ne postoji.
Da mržnja, strahovi, raznorazne gluposti koje nam se vrzmaju u glavi, u stvari, ne postoje.
Postoji samo iskonska LJUBAV.
A ona nema ništa osim sebe.
Ne osjeća se ugroženom.
Dijeli sve što ima bez kalkulacije.
Ne veže sa granicama, uslovljavanjem, zabranama i nema potrebu da markira teritoriju.
Prava LJUBAV je sloboda.
A do takve iskonske LJUBAVI se dolazi samo kada prerastete sopstveni EGO i kada u kutiju, napokon, pospremite igračke.
P.S. Glavni glumac je prezgodan toliko da sam se sjetila koliko sam bila zaljubljena u isti film iz 1959. godine i prelijepog Charlton Hestona. Toliko da sam, kao sedmogodišnja curica, napisala: “Sanda voli Ben Hura”, na zidu kuhinje svoje bake. Vidite, ništa nije slučajno 😉
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
