Naime, većina tih uspješnih žena gdje god stigne priča o ravnopravnosti spolova, organizuje tribine i rasprave na tu temu, napiše kritički osvrt na društvo, pohvali se tu i tamo svojim feminističkim ambicijama, a onda požuri kući da napravi ručak dok muž nije stigao s posla. Te žene su nekad bile studentice i pisale radove opet na istu temu, izučavale queer, čitale Nirman Moranjak-Bamburać i Juliju Kristevu, a kod kuće plakale zbog nekog tipa i pitale se: „Da li sam dovoljno dobra za njega?“
Zašto imam pravo to reći? Zato što sam se i sama znala uhvatiti u takvom momentu, a onda bih se zacrvenjela pred svim knjigama i filmovima koje sam naprosto gutala misleći da ću, budem li što više čitala i učila, biti dovoljno pametna da ne dozvolim da zavisim i od koga. Možda bi mi i uspjelo da me odmah po rođenju nije zajebala sopstvena majka, a nju njena majka, moja dobra baba, pokoj joj duši, koja je smatrala da kćerka treba i da uči i da pomogne u kući i oko kuće i da uvijek, ali baš uvijek, nosi suknju, a ne hlače k'o kakva muškarčina.
Kako nas je majka zajebala, i mene i tebe, i nju i njega?
Mene je odmah po rođenju obukla u nekakve čipkane benkice i roze gegice, a mog brata u plave, jer tako je to oduvijek, moraju ljudi razlikovati dvije ćelave bebe. Jer ako si u plavoj benkici s palcem u ustima, znaj da si za svakog random prolaznika muško, makar bila i žensko. U našem odrastanju naša se majka samo jednom prešla, a to je bilo onda kad je pustila da mom bratu naraste kosica i tada su mu se svi obraćali sa lutkice i djevojčice. Majka je brzo vratila brata na pravi put i ošišala ga na frizuru ala marinac. Meni je opet petnaest godina života plela sitne pletenice od kojih me boljela glava i koje nisam podnosila. Ponavljala je da za ljepotu treba istrpiti i time trajno oštetila moju ličnost. Naime, dva sata mi treba da odaberem šta ću obući, a još više da se našminkam i sredim kosu. Naravno, majka me naučila i da uvijek treba biti uredan, ali sam isto tako vječno opterećena pitanjima: „Da li je ovako dovoljno dobro? Hoće li me moj muškarac ovako voljeti, a žene mrziti?“
A tek bajke za laku noć koje nam je čitala… Sve te bajke o ženama koje su se borile za ljubav nekog bogatog muškarca, insinuirajući da je jedini sretan kraj udaja za takvoga. Nije ni čudo što je danas tako puno pepeljuga, a tako malo žaba koje postaju prinčevi.
Škola me isto tako zajebala, ali i za to krivim majku onog nekog ko je napisao udžbenik. Rečenice: Mama kuha ručak, a tata čita novine. Djevojčica ima lutku, a dječak ima loptu. Ana je balerina, a Marko fudbaler. I niko nikad nije upitao može li i drugačije, već su svi skoro horski u zadaćama ponavljali iste šablone. Zato što su u kući vidjeli majku, koja kuha, i oca, koji za to vrijeme sjedi. Zato što su djevojčice imale lutke, a dječaci lopte. Da je bilo suprotno zvali bi nas muškaračama i pederima. Neke moje kolege na fakultetu u svojim pripremama su reproducirali iste ovakve sadržaje. Krivim majku koja će se razočaratii u mene ako je dočekam sa gomilom prljavog suđa ili ako ne napravim ručak dok je ona na poslu. S druge strane, neće reći niti jednu riječ mom bratu, jer od njega se to i ne očekuje.
Oh, kad bi samo majke odgajale djecu drugačije, djevojčice bi znale da imaju pravo da se pobune i dignu glas, da imaju pravo na jednaka primanja kao i muškarci, da imaju pravo da napuste muža koji ih tuče. Dječaci bi znali da trebaju pomoći u kućanskim poslovima, da trudne radne kolegice treba razumjeti, a ne otpuštati, da ne moraju u svakom momentu pokazivati svoju nadmoć, pa makar silom. Jer to majke rade. Pred udaju savjetuju žene: Treba nekad i prešutjeti. Treba nekad i progutati. Ne zvocaj mu kad je umoran. (Pogubna činjenica: Mlade djevojke u 21. st. tvitaju ovake mudrolije). S druge strane savjetuju muškarce: Lupi nekad šakom od sto. Nek se zna da si ti muško u kući.
Ne idu sve majke 21. stoljeća ovako u krajnost, ali mnoge da. I zašto na kraju krivim majku, a ne oca? Zato što je moju majku njena majka, moja dobra baba, pokoj joj duši, odgojila da ona treba da odgaja djecu, makar i radila dva posla, jer je to ženski posao. Mom ocu niko nije usadio takvu odgovornost kao što ni mom bratu nije, jer je i on odrastajući gledao svoju majku koja od pet ujutro muze kravu, radi na njivi, briše sedam balavih nosića, kuha ručak, sređuje kuću. Kaže se, a kakve li ironije, da je upravo žena stub patrijarhalnog društva. Zato vas molim, drage moje žene, feministice glasne i tihe, nefeministice, studentice, zaposlene, nezaposlene, odgajajmo naše kćerke i sinove na jedan isti način. Samo tako ćemo ukinuti mačističku kulturu i stvoriti kulturu koja se ne hrani stereotipima i u kojoj će sve osobe, bez obzira na spol, rod i seksualnu orijentaciju, biti ravnopravne.
Tijana Bajrambašić
