Već deseti put započinjem ovu priču. Nije ju lako početi. Ali čini se da ne treba neki poseban uvod. Zapravo, nema ga. Sama je sebi i uvod i kulminacija i kraj. (Ipak, ovo bijaše uvod, haha.)
Najopasnija bosanskohercegovačka bolest se zove “idi dok si mlad”. Međutim, od nje mogu da obole osobe svih starosnih doba. Ima to neko mjesto gdje se oboljeli od “idi dok si mlad” pokušavaju izliječiti, a zove se Tamo. Godinama nas Ovde muče raznorazne finansijske kijavice, uzaludnodiplomske migrene i NemamNikogDaMePogura sline. Tako kašljemo jedni na druge dok potpuno ne obolimo.
E onda kad bude stani-pani, kad te bolest dovede do pitanja života i smrti, ideš Tamo da se liječiš. Važeći pasoš je pola zdravlja. Stigneš Tamo, raspakuješ kofere, obrišeš prašinu sa diplome i konačno udahneš punim plućima. Redovno uzimaš terapiju, usvajaš savjete doktora, i kroz nekoliko mjeseci finansijska kijavica je prestala. Uzaludnodiplomska migrena takođe. A NemamNikogDaMePogura sline su obrisane, kao da ih nikad nije ni bilo! I tako zdrav i jak, pomislio bi čak i neuništiv, ideš dalje. Ipak, postepeno mjeriš “vrati se – ili ostani” temperaturu. Tridesetsedam sa osam, nije alarmantno, ali nije ti ni svejedno. Dovoljno da te zabrine. Ponekad progutaš “Tamo je život” tabletu i bude ti bolje. Nekad pustiš da pređe četrdeset, da te skroz savlada, pa se još dokrajčiš alkoholom i suzama. Zavisi koliko dugo si odlučio biti Tamo na liječenju.
Poželiš sve voljene osobe dovesti Tamo. Brišeš im sline, a za migrene i kijavice se poslije sami snalaze. Onda tvoji voljeni dovode svoje voljene na liječenje. I tako redom. Malo ko odluči ostati Ovde i uzimati “biće bolje” sedative. I tako vjerovatno dok svi oboljeli ne odu Tamo, pa se u nekom trenutku zapitaš:”Nije li sada Tamo zapravo novo Ovde?” Uglavnom i ne sačekaš odgovor, jer si već nabavio novu kutiju “Tamo je život” tableta. Sad je ponovo sve u redu.
Nije jednostavno ni kad si jedna od rijetkih osoba koji nisu zaražene Ovde. Ne nosiš masku na licu, pa nikad ne znaš kad te može zakačiti. Svakog dana gledaš ljude čija je bolest ušla u poslednji stadijum, i koji su spremili kofere za Tamo.
Mene “idi dok si mlad” još nije obuzela, pošto se još uvijek borim za diplomu. I sve moje simptome bolesti su roditelji preuzeli na sebe.
Tata je Tamo. Nadamo se da će riješiti naše kijavice i migrene. Izgleda da najprije mora riješiti sline. Nismo se nadali slinama Tamo. Valjda je kasno obolio od “idi dok si mlad”. Ali ako njih obriše, valjda će lako za ostalo.
Zamišljam sebe Tamo i Ovde. Pitam se hoće li Ovde ikad biti kao Tamo? Da li je možda ovo ovakvo Ovde, nečije Tamo?
Dok, kako kažu u filmu, ne “lociram svoje mjesto u koordinatnom sistemu konfuzije”, citiraću svoje drugove, ljudine, braću i oce, repere:”Bosna, prkosna od sna i bosa, hladna i gladna, sa faksom bez posla. Ovo je Bosnia, ovo je Bosnia, nikada nije bila ljepša i ponosnija. Dis iz Bosnia, Bosnia, ju mast lav jor femili end bi najs tu komšija.”
Pišem Ovde. Vjerujem da će se Ovde i čitati. Ako se i pročita Tamo, nema veze. Moje Tamo je Ovde. Nastaviću uzimati “biće bolje” sedative.
