Razgovarat ćemo i o grižnji savjesti, ambiciji, majčinstvu, samopouzdanju žena u BiH, ali i o unutrašnjim ograničenjima koja same sebi postavljamo
U novoj epizodi podcasta Oslobođena gošća je Naida Šljivo, poduzetnica, liderica i dobitnica priznanja Žena godine. Govori o svjesnom izlasku iz sigurnog, ali iscrpljujućeg sistema, povratku vlastitim vrijednostima i gradnji biznisa koji je istovremeno uspješan i ljudski. Kroz ličnu i profesionalnu priču otvara teme ženskog liderstva, ambicije, odgovornosti, solidarnosti i hrabrosti da prestanemo čekati dozvolu i počnemo birati sebe.
Svoju ozbiljnu profesionalnu karijeru započela je u Bosni i Hercegovini 2010. godine, u autoindustriji, radeći za veliku i tada vrlo ozbiljnu kompaniju. Međutim, već nakon kratkog vremena postalo joj je jasno da njen trud i rad neće biti dovoljni da ostvari nivo profesionalnog razvoja kojem teži.
– Vrlo brzo sam shvatila da, bez obzira na to koliko radim i koliko sam ambiciozna, neću moći napredovati onoliko koliko želim ako nemam “pravo” prezime ili veze. To je tada bila realnost, ističe ona.
Svjesno je 2012. godine donijela odluku da napusti zemlju, u vrijeme kada odlazak u inostranstvo još uvijek nije bio masovna pojava. Vratila se u Njemačku, zemlju u kojoj je odrasla, i to, kako kaže, “u samo srce autoindustrije”.
– Nisam htjela otići bilo gdje. Htjela sam otići tamo gdje mogu najviše naučiti i najviše dati. Njemačka mi je dala ogromne prilike, ali je zauzvrat tražila mnogo, objašnjava Šljivo.
Naglašava da je radno okruženje u Njemačkoj drugačije: jasno postavljeni standardi, sigurni uslovi, slobodni vikendi, 30 dana godišnjeg odmora, dobra primanja, ali i visoka očekivanja.
– Radila sam i po 70–80 sati sedmično, ali to je bila moja odluka. To je bila moja ambicija, kaže ona.
Govoreći o periodu kada je 2012. godine napustila Bosnu i Hercegovinu, Naida Šljivo osvrnula se na položaj ambicioznih žena u poslovnom svijetu i razlike koje je odmah uočila između domaćeg i zapadnog korporativnog sistema.
– Tada se na ambiciju, ne samo kod žena, nego i kod radnika općenito, gledalo s rezervom. Nije postojalo jasno vrednovanje onoga što osoba donosi u poslovni svijet: koje su joj snage, koje slabosti, na čemu treba raditi. U ozbiljnim korporacijama u BiH tada nije bilo sistema ciljeva, evaluacija i objektivnih kriterija, ističe Šljivo.
Za razliku od toga, u zapadnim kompanijama s kojima se susrela, rad i razvoj zaposlenih bili su jasno strukturirani.
– Na početku godine dobijete precizno postavljene ciljeve, oni se prate semestralno, analizira se da li su ispunjeni, ali i koje su vaše socijalne i liderske kompetencije, kaže Šljivo.
Pitanje povratka u Bosnu i Hercegovinu često se postavlja kroz prizmu nostalgije ili razočaranja inostranstvom. Međutim, u ovom slučaju odgovor je mnogo složeniji i iskreniji. Govoreći o odluci da se iz Pariza vrati u Sarajevo, Naida ističe da trenutak povratka nije bio “idealno vrijeme”, ali da nikada nije ni vjerovala u savršene okolnosti. U Pariz je otišla 2021. godine, u okviru profesionalnog napredovanja. Nakon više od deset godina rada u istoj kompaniji i dolaska na visoku menadžersku poziciju, prelazak u centralu kompanije bio je prirodan korak.
– Postala sam dio vrha menadžmenta i posao je zahtijevao da pređem u centralu u Pariz. Iskreno, nije mi bilo mrsko, kaže.
Paralelno s poslom, tu je bila i ljubav, njen partner je iz Francuske pa se činilo da se privatni i profesionalni život savršeno uklapaju. Ipak, Pariz nikada nije postao jedina adresa. Danas živi na relaciji Pariz-Sarajevo, bez potrebe da strogo definiše gdje je primarno, a gdje sekundarno. Odluka o povratku, kaže, nema veze s dosadom, razočaranjem ili neuspjehom. Naprotiv, dolazi iz dugogodišnjeg iskustva života vani, daleko od porodice i bliskih ljudi.
– Jako dugo sam bila vani bez brata, bez roditelja, bez rodbine, bez komšija, bez najboljih prijatelja, kaže Naida.
Iako se ta praznina ne osjeti odmah, s vremenom postaje sve prisutnija.
– To nije nešto što osjetiš u svakodnevnici, ali na duge staze shvatiš koliko ti to sve fali. Posebno se ta potreba pojačava s godinama i promjenama u životnim ulogama. Kako godine idu, ili kad postaneš majka, shvatiš da ti fale neke stvari koje imaš samo na svom domaćem terenu, kaže.
Ključna razlika u njenom slučaju je izbor. Povratak nije bio nužnost, već privilegija koju je sama izgradila.
-Izborila sam se za izbor. Da mogu birati gdje želim nastaviti ostatak svog života, zaključuje.
Razgovarat ćemo i o grižnji savjesti, ambiciji, majčinstvu, samopouzdanju žena u BiH, ali i o unutrašnjim ograničenjima koja same sebi postavljamo. Poseban dio razgovora posvećen je projektu Wings of Hope, solidarnosti među ženama i važnosti da one koje su uspjele ne zatvaraju vrata iza sebe, već ih drugima širom otvaraju.
