Glumac Damir Kustura u podcastu Oslobođena prisjetio se svojih početaka i puta ka glumi, naglašavajući da ta odluka nije bila jednostavna niti tipična za vrijeme u kojem je odrastao.
– U ratu sam zavolio glumu, rekao je, objašnjavajući da umjetnost u teškim trenucima dobija poseban značaj i postaje svojevrsna utjeha.
Dodao je da umjetnost nastaje iz potrebe čovjeka da nešto ostavi iza sebe i da bude svjedok jednog vremena. Govoreći o boravku u Zenici tokom rata, istakao je koliko mu je značilo to što je živio blizu pozorišta.
– To je bila jedna od najljepših stvari koja mi se desila u ratu, kazao je, opisujući kako mu je odlazak u teatar bio bijeg od surove stvarnosti.
Posebno ga je fascinirala scena i svjetla reflektora, koje je kao dijete doživljavao kao čistu magiju.
Dolaskom u Sarajevo 1994. godine, nakon višednevnog pješačenja kroz ratne uslove, taj svijet se nakratko prekinuo. U školi se suočio s brojnim izazovima i zaostatkom u znanju.
– Ja sam došao u srednju školu, ja nemam blage veze, iskreno je priznao, govoreći o teškom prilagođavanju na obrazovni sistem nakon rata.
Iako je prvobitno želio postati učitelj, školovanje mu nije išlo lako, pa je čak ponavljao razred i imao veliki broj negativnih ocjena. Ipak, prekretnica se dogodila kroz školske aktivnosti i povratak pozorištu, posebno tokom poetskog maratona u Kamernom teatru što je probudilo njegovu staru ljubav prema sceni. Uprkos tome, na studiju je pokazao izuzetnu posvećenost i talent, te uspio nadoknaditi sve propušteno.
– Završio sam sve u roku i prvi na klasi diplomirao, zaključio je Kustura, potvrđujući da se upornost i ljubav prema umjetnosti mogu izboriti i s najtežim životnim okolnostima.
Damir je u podcastu govorio i o svojoj snažnoj ličnoj želji da ode na Umru, koja se javila u jednom od najtežih perioda njegovog života, ističući da je vjerovao kako bi to putovanje moglo biti velika prekretnica.
– Ja sam imao želju da odem na Umru i u tim najgorim, tim crnim danima, kazao je Kustura, dodajući da je u tom periodu intenzivno razmišljao o duhovnom zaokretu.
Posebno je naglasio da je prije puta sanjao Kabu.
– Ja sam sanjao Kabu, ja sam sanjao ugao, znam tačno ugao Kabe koji sam sanjao. I kad sam došao tamo… To je taj ugao, to je taj san, prisjetio se.
Govoreći o tome koliko ga je to iskustvo promijenilo, istakao je da je i sam put do realizacije bio izuzetno izazovan.
– Ja sam odredio sebi datum odlaska i napravio nijet, a nisam imao feninga u džepu, rekao je, objašnjavajući da je uprkos finansijskim poteškoćama bio odlučan da ode.
Kako bi osigurao sredstva, odlučio je prekinuti životno osiguranje koje je haram.
– Ja bih najradije da se mogu i kredita riješiti, ali ne mogu. Ali ovo mogu prekinuti. Uzeti ono što sam uplatio, neću kamatu, neću ništa, kaže.
Dodatne poteškoće pojavile su se kada je pokušao rezervisati putovanje, jer su sva mjesta bila popunjena. Iako je zamolio da ga stave na listu čekanja, nade su mu polako nestajale kako se datum polaska približavao. Ipak, svega nekoliko dana prije planiranog puta, stigla mu je poruka iz agencije da se pojavilo slobodno mjesto, uz upute za dalje korake, što je doživio kao snažan znak i potvrdu svoje odluke.
Sa Damirom smo razgovarali i o njegovoj borbi s pretilošću i emocionalnim odnosom prema hrani.
– Falio mi je Damir. Jeo sam iz nezadovoljstva, hrana mi je bila jedino zadovoljstvo, prisjeća se perioda kada je imao više od 160 kilograma.
Dodaje da tada nije znao drugačije da se nosi s problemima.
– Da sam bio svjestan, otišao bih na psihoterapiju, kaže on.
Danas ističe važnost mentalnog zdravlja i kaže da kao što liječimo fizičke bolesti, moramo liječiti i psihičke. Priznaje da i dalje ima kompleksan odnos prema hrani. Život s tolikom kilažom opisuje kao svakodnevnu borbu.
– Morao sam prilagoditi stan sebi, čak sam sjedio dok se tuširam. Dođe faza samokažnjavanja, pa samosažaljenja, pa jedeš još više. Kad više nisam mogao normalno ući u auto, shvatio sam da ovako više ne ide. Bio sam praktično invalid, svi su čekali kad ću prestati disati, priča Kustura i poručuje da je promjena moguća.
