POVRATKOM djece u školske klupe početkom tjedna, mnogi roditelji postavljaju si ista pitanja: “Je li im bilo zabavno? S kime su se igrali? Jesu li stekli prijatelja?”. Takva je briga razumljiva, jer malo što roditelje brine više od pomisli da im je dijete usamljeno. Ipak, nova istraživanja pokazuju da se usamljenost u djetinjstvu mora shvatiti ozbiljnije i da se s njom treba suočiti znatno ranije, piše iNews.
Izvješće britanskog Instituta za istraživanje javnih politika (IPPR) otkrilo je da svaka dvadeseta mlada osoba u Engleskoj u dobi od 11 do 24 godine izjavljuje da nema bliskih prijatelja. Prije deset godina taj je omjer iznosio jedan od sto. U skupini mladih od 16 do 21 godine, udio onih s barem tri bliska prijatelja smanjio se s 85%, koliko je iznosio od 2012. do 2014., na 72% u razdoblju od 2023. do 2025. godine.
Riječ je o zabrinjavajućim podacima. Izvješće navodi niz faktora koji pridonose sve većoj otuđenosti, a među njima su društvene mreže, posljedice pandemije te nestajanje centara za mlade i drugih društvenih prostora. Ipak, valja se zapitati i koliki je doprinos samih roditelja.
Kada roditelji postanu problem
Roditelji, naravno, ne mogu biti isključivi krivci za problem usamljenosti među mladima. Problem je u tome što mu se često pristupa prekasno, a roditelji, premda nenamjerno, nerijetko postaju dio problema. Kroz više od 30 godina rada s djecom i obiteljima naučila sam da se temelji prijateljstva postavljaju puno prije tinejdžerske dobi.
Temelji se grade u vrtiću
Malo dijete koje uči čekati svoj red, predškolac koji pregovara oko igračke ili petogodišnjak koji pokušava shvatiti kako se uključiti u igru – svi oni tada usvajaju vještine potrebne za odnose kroz cijeli život. Dijeljenje, slušanje, kompromis, nošenje s razočaranjem, prepoznavanje tuđih osjećaja i, ključno, popravljanje odnosa nakon sukoba, temeljni su elementi prijateljstva.
Ipak, roditelji ponekad nesvjesno stanu na put tom razvoju. Zaštitnički nagon je iznimno jak. Ako je dijete uzrujano jer se netko ne želi igrati s njim, roditelj želi odmah riješiti situaciju. Ako se posvađa s prijateljem, želi znati detalje i intervenirati. Zbog toga se često dogovaraju druženja, zovu drugi roditelji, razgovara s učiteljima ili se izravno rješavaju dječji sukobi.
Naravno, ponekad je to nužno. Dijete koje je izloženo zlostavljanju ili sustavnom isključivanju ne smije samo rješavati te probleme. No, postoji velika razlika između zaštite djeteta od stvarne štete i zaštite od uobičajenih društvenih izazova.
Djeca trebaju priliku da sama otkriju kako se drugi neće uvijek htjeti igrati s njima. Moraju naučiti da ne može uvijek biti po njihovom i da prijateljstva mogu biti komplicirana, ali i da se isprika, slušanje i kompromis često isplate.
Ako odrasli stalno uskaču i rješavaju takve situacije, djeca gube priliku za vježbu vještina ključnih za samostalno snalaženje u prijateljstvima. Zato je važno o usamljenosti razgovarati puno prije adolescencije.
Izazovi digitalnog odrastanja
Do adolescencije pametni telefoni i društvene mreže već potpuno mijenjaju način komunikacije. Zbog toga je tinejdžera koji se osjeća usamljeno mnogo teže naučiti kako graditi odnose. Današnja djeca mogu komunicirati s desecima ljudi bez nelagode koju donosi druženje uživo. A upravo nas izazovi stvarnih odnosa uče kako oni funkcioniraju.
Prilaženje nekome, čitanje govora tijela, rješavanje nesuglasica, nošenje s tišinom ili dogovor oko zajedničkih aktivnosti ključne su lekcije.
Djeci su potrebna i stvarna mjesta za susrete. Parkovi, knjižnice, sportski klubovi, centri za mlade i drugi dostupni prostori važan su dio infrastrukture djetinjstva. Ne može se od roditelja očekivati da djecu potiču na manje vremena pred ekranima i više druženja, dok se istovremeno smanjuje broj pristupačnih i sigurnih mjesta na kojima se mogu susretati.
Ako se ozbiljno želi pristupiti problemu usamljenosti, dio rješenja mora biti stvaranje i očuvanje prostora i sadržaja koji djeci i mladima omogućuju povezivanje, druženje i izgradnju odnosa u stvarnom svijetu.
Što roditelji mogu učiniti?
Zato bi na početku školske godine, umjesto izravnog pitanja “S kim si se igrao?”, bilo bolje pitati: “Što ti je danas bilo najbolje?”. Ako dijete kaže da je odmor provelo samo, ne treba paničariti. Važno ga je saslušati i procijeniti osjeća li se zbog toga loše ili mu to odgovara. Ako se problem nastavi, tada treba razgovarati sa školom.
Na kraju, djecu ne možemo zaštititi od svakog odbijanja, svake nesuglasice ili trenutka samoće, a to ne bismo trebali ni pokušavati. No, rad na tome počinje rano. Trebamo se zapitati dajemo li im potrebne vještine, samopouzdanje i priliku da pronađu svoje društvo. I, jednako važno, dajemo li im priliku da i sami budu dobar prijatelj.
