Rodna ravnopravnost u BiH, a i regionu, često je samo dio statistike, ali ne i realne slike. Borba žena za ravnopravnost i zastupljenost najčešće završi tek ponekim ustupkom. Međutim, postoje države koje su na korak do toga da izbrišu sve granice i postanu uniseks. Možda djeluje utopijski, ali rezultati ankete o rodnoj ravnopravnosti, pokazuju da je Island zemlja, koja u zadnjih šest godina bilježi porast ravnopravnosti.
Prema podacima Svjetskog Ekonomskog Foruma, 87% rodne ravnopravnosti na Islandu već je ostvareno. U ovoj državi žene su liderke zadnjih dvadeset godina, zastupljene su u politici, što je dijelom zasluga kvota. Kod nas pak kvote služe kao podatak na papiru, nedovoljno sproveden u praksi. Za to vrijeme, druge države prepoznaju potencijale i vrednuju talente, bez obzira na rod. Cilj je kvalitet rada, a on je omogućen kroz zastupljenost oba pola u skladu sa kvalifikacijama.
Čak je i Saudijska Arabija, koja ima jedan od najnižih rezultata u svijetu, napravila relativne pomake, po pitanju rodne ravnopravnosti. U Bosni i Hercegovini i dalje imamo učešće žena manje od 25%, prema podacima Agencije za ravnopravnost polova. Zakonom o ravnopravnosti minimum je 40%, ali opšte poznato je da je zakon tek sinonim za mrtva slova na papiru. Bez života i primjene.
Prvi zvanični dokument kojim se definiše da muškarci i žene imaju ista prava bio je Pakt o osnivanju Ujedinjenih nacija (UN). UN je 1946. godine osnovao Komisiju za žene, koja je bila zadužena da nadzire i unapređuje prava žena. Glavni cilj bio je učiniti vidljivim područja u kojima žene nisu izjednačene sa muškarcima. UN su 1952. godine usvojile Konvenciju o političkim pravima žena, a 1979. godine usvojena je Konvencija o ukidanju svih formi diskriminacije žena. U konvenciji o ženama stoji da: “Država treba da donese mjere za promjenu socijalnih i kulturnih normi ponašanja kod muškaraca i žena, s ciljem da se ukinu predrasude u običajima i svoj drugoj praksi koja se bazira na pretpostavci da je jedan pol više ili manje vrijedan od drugog ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca”. Konvenciju o ženama ratifikovale su 174 države, među njima i Bosna i Hercegovina.
Tridesetak godina kasnije, ne samo da nije ukinuta svaka forma diskriminacije žena, već se na iste ne obraća dovoljna pažnja. Još uvijek možemo čuti pitanja o potencijalnoj trudnoći ili sklapanju braka, prilikom razgovora za posao. To je i dalje isključivo dio pitanja rezervisan za žene. Muškarci, po tom nepisanom pravilu, usklađuju obaveze bez da ih se o tome pita.
Island bi mogao postati prva rodno ravnopravna država, Bosna i Hercegovina još dugo ne. Put ka rodnoj ravnopravnosti sličan je i onom za EU. Možda jednog dana, možda ako budemo bolji. Sve to ako budemo ujedinjeni. Trenutno smo još uvijek na startnoj liniji, u trci za ravnopravnost u svakom pogledu.
