Kasno ljeto. Osamljena plaža. Pjesma valova i vjetra. Podivljale misli. Teško onom koji u toj tišini punoj buke divljački pokušava pronaći mir. I sama sam jedna od njih, ponekad razmišljam kako se na daljinu možemo raspoznati. Bez nekih ekstravagancija u izgledu i ponašanju, prepoznatljivi smo samo po jednostavnosti tuge i zamišljenosti koje poput sjene sjede pored nas i obgrljuju nas svojim nemilosnim rukama dok zadubljeno promatramo ljeskanje sunca na nemirnoj morskoj površini. Znaš da je na dubini mirno i tiho. Ali ovdje gore se vodi žestoka bitka neumoljivog vjetra i mora koje ne posustaje i vjerno šalje svoju vojsku dalje prema obali. Ljepota tog kaosa upravo je ono što nas kraj mora čini istovremeno i nemirnima i spokojnima.
Samoća nikada nije bila tako veličanstvena.
Na trenutak mir, tišina, a onda najednom pakleni nalet valova koji ispunjavaju i najmanju pukotinu u kamenu i podsjećaju da je njihova snaga neslomljiva i vječna.
Ne misli. Ne misli. Pusti te utvare da ih morsko dno povuče. Iščupaj ih iz sebe i baci prema moru da ih valovi u svom najjačem naletu razbiju o stijene.
Ova borba koja se pred tvojim očima odigrava na pozornici obasjanoj suncem samo je još jedan dokaz da i ono što se naizgled sukobljava zapravo predstavlja svojevrsnu simbiozu i sklad. Dopusti da se u tebi zamijene pozornice. Izbaci sve što te lomi i što se u tebi nemilosrdno bori, osjeti tišinu i mir koji te iznutra preplavljuju, budi poput tog mora koje te istovremeno zadivljuje i plaši, suoči se sa strahom od vlastite promjene i brižno ju zagrli.
Zaplači, nasmij se, iz dubine duše pročisti put emocijama koje su se s vremenom intenzivirale i nagomilale te svom silinom guraju zidove koji ih godinama sprječavaju da pronađu svoj put prema van. Verbaliziraj ih, preoblikuj u bujicu riječi, osjeti kako svakim glasom kojeg ispuštaš postaješ lakši. Pusti ih da se odašilju u svemir kako bi se iznova spojile s energijom iz koje su potekle. Predugo su se na jednom mjestu taložile, zarobljene pod ključem u čeličnom kavezu misli i strahova.
Suoči se oči u oči sa svojim egom koji je ništa drugo nego konstrukcija od karata koja se pribojava jačeg naleta vjetra. Onako kako na moru vjetrovi huje, pusti neka istom jačinom zapušu i dolinom tvoje duše, neka podignu prašinu, zamute i uzburkaju sve. Dopusti sebi da budeš poput mora; bori se prema vani, suoči se sa stijenama života i hrabro koračaj ispred svoje vojske snova koja ti vjerno čuva leđa, a iznutra uživaj u blagodatima spokoja i tišine. Ono što će uslijediti potpuno je oslobođenje koje će te polako, ali sigurno dovesti do jedinstva s tvojim duhom. Duhom koji će tada biti jači no ikad, koji će se na putu kroz vječnost slomiti još tisuću puta, ali nikada neće posustati, izgubiti snagu i volju da se ponovo uzdigne. Bića smo koja krasi moć samoobnove, bilo duhovne, mentalne ili fizičke. Prihvatimo ju objeručke kao znak ljubavi i poštovanja prema sebi, naučimo srce da iz jednostavnosti i čistoće misli crpi ljepotu koja mu je potrebna da hrabro korača kroz ovaj život. Možda jedan od tisuću, ali jedino što pripada isključivo nama, sada i zauvijek.
