Da li živite svoj san?
Nekima ovo možda djeluje smiješno, nekima nemoguće, ali Lola je upoznala ženu koja je svoj život pretvorila u svoj san. (Jer i na snovima i za snove se radi). Ovo je njena priča, nemirna, živa, a ipak nježna, kao i ona sama, žena koja nije pristala da bude kvadrat, kad je po prirodi krug, koja ne voli da bude pritiskana i pakovana u razne kutije i kutijice, mada nije isključeno da će iskočiti iz neke – one prepune slatkiša, koje obožava.
I tu razbijamo predrasudu broj jedan: čokolada ide savršeno uz vježbanje i treninge, naročito kada ne znate da li je trening nagrada nakon čokolade ili čokolada nagrada nakon treninga, jer ih oboje jednako volite.
Čokolada i joga, formula osmijeha za Danijelu Karać, trenericu joge u Chikitsa Yoga Centru.
Ipak, trening je prvi na rasporedu, odmah nakon buđenja.
“U principu vježbam svaki dan i krećem sa jutrom. Vježbanje je moja jutarnja praksa i svaki dan minimalno sat i po do dva su samo za mene, a uveče su tu časovi s grupama. Znači, vježbam od sat i po do tri svaki dan.”
“I onda ti možeš da uživaš u čokoladi?”
“Da!” (najljepši smijeh)
“Da ne jedem tu čokoladu, bila bih savršena.” (kao da sad nije)
Ko je bio na danu joge, vježbao je prvo klasičnu jogu sa Indijcima, a onda je uslijedilo nešto sasvim ludo i neočekivano – akrobatske sekvence u kojima jedna osoba leži, a druga radi vježbe na njegovim nogama
“To je ono najbolje, akrojoga i akrobalans, to je ono što obožavamo da radimo moj partner i ja.”
A kada je saopštila da partner koji će nam se pridružiti partner za vježbanje, uslijedilo je malo razočaranje.
“Neee, nije mi to dečko, toga sad nema.” (smijeh)
Bila je tu neka misao kako su svi ljudi za nešto talentovani, ali većina ipak ne otkrije svoj dar. Nas je baš zanimalo kako je otkrila svoj talenat za indijsku vještinu i mudrost, koja je sastavni dio joge.
“Ja to zovem ‘Ljubavna priča’. Ja sam se sa jogom upoznala u petom osnovne. Moj ujak je sebi kupio knjigu. Narandžasta je bila, toga se sjećam. I ja sam je maznula, kao samo da prelistam. Od tad sam vježbala bukvalno svako veče. Ja, koja se djetinjstva inače nešto ne sjećam, znam da sam svaki dan bar jedno četiri mjeseca vježbala i to je bila ljubav bukvalno na….na prvu knjigu.” (smijeh)
A kako se otkrije svoj put, skrećući sa onog koji vam nameću kao pravi i izađe na ono pravo?
“Kada sam odlučivala šta ću sa svojim životom poslije gimnazije, ćaća mi je bio predložio pravo i kao, ajde, samo da mu ispunim tu želju, upišem pravo. Međutim, to je trajalo samo jedan semestar i kao, ne, ne, to nije za mene. Poslije upišem arhitekturu, jer kontam: tu si i inženjer i umjetnik i radiš nešto za ljude i za prirodu i učiš psihologiju i činilo se je tu sve što sam zamišljala i kažem sebi da je to prava stvar.
Ali kada sam vidjela kako to sve u realnosti funkcioniše i da ćemo se mi zapravo baviti betonom i nekakvim kockicama, nisam to mogla. Osjećala sam da imam potencijal za puno, puno više. Tad sam počela da razmišljam šta da radim i kako da ujedinim sve svoje ljubavi: ples, crtanje, pjevanje i sve ono što ima veze sa umjetnošću, čovjekom i njegovim psihofizičkim stanjem.
Ma svašta sam ja radila tražeći se, pravila sam čak i nekakve kremice prirodne, organizovala radionice plesa pet ritmova i svašta, da bi se onda u svemu tome joga iskristalisala. E, tu ima taj momenat.
Mene su uvjeravali da je nemoguće imati posao koji voliš i da od toga živiš, ali ja sam osjećala da to nije istina i onda sam radila na tome da dokažem i njima i sebi da nisu u pravu i evo, sad bukvalno živim svoj san, radim posao koji obožavam.
U principu, ja bih ovo radila i da mi se ne plaća. Meni je ovo bukvalno moja terapija. To je moja sretna priča.”
A kako se nađe hrabrosti i snage da se zakorači u svoj san, da se u našem gradu krene samostalnim koracima?
“Ja sam prije bila jedno jako nesigurno čeljade i bojala sam se da se upustim u nešto što je ostvarenje sna. Hvala Bogu, imala sam super prijatelje i oni su me bukvalno ‘šutnuli’ u tu priču. Prijatelj iz Čelinca napravio je omladinski centar i samo jedan dan rekao: ‘Danijela, imaš trideset žena, dolazi!’
‘Šta, bolan, trideset žena, jesi li ti normalan?!’
‘Da, trideset žena za jogu, za sedam dana.’
‘Jesi li ti normalan, ja to ne znam da bih to ljudima predavala.’
‘Ma šta ne znaš, ti to cijeli život radiš.’
Da mi to nije uradio, sama se nikad ne bih odlučila. On me bacio u vatru i – snalazi se. Zato sam tim ženama iz Čelinca zahvalna, jer ja sam s njima učila kako da budem učitelj joge. I poslije godinu dana u Čelincu, par prijatelja je reklo: ‘Ajde, radi to ovdje.’
I opet taj strah, ali i oni su me ponovo bacili u vatru i eto. Od četvoro ljudi, preko osam, pa šesnaest, trideset, pedeseti i evo, u Banjaluci već peta godina.”
A kada sanjaš, snovi umiju i da rastu. Neki prerastu mjesto u kom žive, a drugi opet, pokušaju da stvore i uvećaju mjesto svog sna.
“Ja Banjaluku zaista volim, ona mi daje sve što mi treba. Dobro bi bilo da ima još nekih stvari, ali ja sam vidjela šta su moje mogućnosti, šta se može iz ovoga izvući, a šta se ne može nikako promijeniti. To što se ne može promijeniti, to sam pustila, rekla:
Okej, ja ne mogu tražiti od pepeljare da bude čaša, kad je to nemoguće i fokusirala se na ono što mogu da promijenim.
Joga u osnovi kaže:
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.
E, to je ono što ja sada radim. Prepoznam šta je to što fali i to prosto iskreiram. Ako treba smijeha, ja organizujem radionicu smijeha, ako treba nečeg – ja to organizujem.”
A zašto onda ne organizuje nešto na političkoj sceni, okupi ljude koji za koje bismo rado glasali?
“Ja u toj priči nisam. To je super, ali to sada nije moja misija, ne osjećam se pozvanom. Možda će biti nekada kasnije…
Ja ne gledam TV, ne čitam novine, jer me to strašno troši. Ne osjećam da mogu tu sada nešto promijeniti. Zato ja radim promjenu na drugom nivou, na individualnom.
Radim na tome da svakog podstaknem da bude bolji sam sebi, da ostvari svoj puni potencijal, a kada ti osposobiš pojedinca, on tada neće dozvoliti ikom drugom da ga zeza.
E, to je moja misija. A ja nisam svemoguća. Ja ojačavam pojedince, a onda, neko drugi treba da radi neke druge stvari.
I ima entuzijasta u Banjaluci. Ja imam divnih prijatelja, ali ulaziti u politiku jako je teško za dobre ljude. Prosto te nekako isprlja, istroši i osjećaš se nemoćno, ti pojedinci se osjećaju kao da ne mogu ništa napraviti, a kad se cijela gomila pojedinaca osjeća da ne mogu ništa, nemaš kritičnu masu, a da bi promijenila društvo treba ti ta kritična masa i to je problem. Svi ovako hoće nešto, svi viču: ‘Ajmo!’, a kada treba zaista nešto uraditi, kad se nešto organizuje, znaš koliko ljudi se pojavi? Pa skoro niko.
Ljudi su slabi na djelima. Što je to tako, ne znam.”
Indija. Daleka zemlja, daleka kultura. Indija i Danijela, ipak nisu vezani samo jogom.
“Mene interesuje sve što je vezano za lični razvoj i duhovnost. Ispitivala sam sve opcije, da bih vidjela gdje se ja pronalazim u tom svemu. Ja ne pripadam nijednoj organizaciji, ne pronalazim se u tome, ali…
Od svega što pročitam, uzmem ono što je mom biću nekao važno i što osjetim da će me promijeniti na bolje.
Tako sam izučavala i Kur'an i Sveto pismo i sve što sam mogla i prosto se nekako iskristalisalo da se najbolje pronalazim u toj istočnjačkoj religiji.
Ali kad kažem religija, to me opet stavlja u neku kutijicu, a ja ne volim kutijice, jer ja to nisam. Ali nekako naginjem na tu stranu.
To je jedna puno šira priča i ono što je mene oslobodilo je koncept reinkarnacije. Ja sam prije mislila: ‘Pa to je nemoguće da živiš ovaj jedan jadni životić i to je to. Nemoguće! I kako onda Bog nije fer, ako tebi da sve, a meni ništa, nekom odsiječe ruku, nekom ne, to nije fer!’
Taj koncept Boga kao nefer mi je djelovao nemoguć i onda kad sam saznala za reinkarnaciju, sve mi se poklopilo, jer ti si sad na primjer mlađa fizički od mene, ali možda je tvoja duša proživjela nekoliko života i zrelija je od mene. To je učinilo i da se manje bojim smrti, da prihvatam život realnije i da ne pravim podjele po generacijama: ti si mlađa, ti starija, jer to nema nikakve veze. Ja imam prijatelje od sedamnaest godina i od sedamdeset i apsolutno mi je to nebitno.
Uopšte ne posmatram kako ko izgleda ni koliko ima godina, već jesmo li se prepoznali kao duše ili ne.
U tom kontekstu mi je Indija bliska kao koncept, kao ideja.”
Iako vjeruje u reinkarnaciju, pitali smo se šta je ono u šta, nevezano za religiju, vjeruje svaki dan, šta je ono što je pokreće?
“Ja, na primjer, ljudsko biće doživljavam kao umjetničko djelo pa samim tim i sebe tako doživljavam, ali ne u smislu: ‘Jao, kako sam ja divna’, nego kao božju tvorevinu. I šta ja radim? Težim da od toga napravim svaki dan sve bolje i bolje.
Težim tome da povećam broj jedinica ljubavi u sebi.
To je ono meni glavno, sve ostalo može biti, a i ne mora, jer iz ovoga proizilazi sve.”
Suština joge je u ravnoteži. A kada bi Danijela zamislila da je svijet ispred nje i jedna velika vaga, da li bi ta vaga bila u ravnoteži ili ne?
“Mislim da je u svijetu jedan ogroman disbalans, generalno, u svemu i ono sto je normalno danas se smatra nenormalno. Pogledaj samo ljude koji žive u Africi i primitivnim plemenima, uslovno rečeno. Za njih kažu su nenormalni ili primitivni. A mi, zaboga, imamo svega, mi se tehnološki razvijamo, imamo kuće, auta, brodove, avione. A kad razmisliš: mi smo nesrećni, a ne oni.
Mi smo u disbalansu. Oni žive u skladu sa prirodom i u skladu sa sobom. A mi se sve više, što više imamo, udaljavamo od sebe. Jedan čovjek, kog jako cijenim, autor knjige ‘Ja ili ja, ko sam ja’ Lazar Trifunović, doktor po struci, kaže predivnu stvar: ‘Mi se toliko pokidasmo da stvorimo neku sliku sebe da bismo, u suštini, zadovoljili druge.’
Mi želimo da imamo auta, kuće, super odjeću, novca, ovoga, onoga i svega samo da bi ti meni rekla: ‘Vidi što je Danijela super, šta sve ima, ona je baš uspješna osoba.’ I ti to meni kad kažeš, ja kažem: ‘Bravo ja, jesam ja super’, i nahranim svoj ego.
I što više radim na tome da stvaram lažnu sliku sebe, to sam sve više i sve dalje od sebe i svog izvornog bića.
Tako je Lazar krenuo u potragu za sobom, nakon što je završio faks, ostvario bitne stvari u životu, ali shvatio da dođe kući nesrećan, da pored drugova i žena i svega nešto fali, da se jutrom budi bez osmijeha.
A onda se našao u Nepalu i tamo negdje vidi djecu. I – djeca se igraju i, zaboga, smiju. Zamisli čuda – djeca se smiju. Igraju se tako i u jednom trenutku neko prospe rižu. Djeca, kao male hijenice nakupe tu rižu, pojedu i vrate se igri. Ne može vjerovati kakva je to radost i veselje, osmijeh od uveta do uveta, a nemaju ništa: ‘I kako su oni sretni, a nemaju niša, a ja nesretan, iako imam sve?’
Na kraju je shvatio da oni prosto nemaju potrebu da stvaraju lažnu sliku sebe, njima nije potrebno da imaju kuće i auta. Njima treba da komuniciraju jedni s drugima i rade neke obične, jednostavne stvari, za običan, jednostavan život. I to je to. I to me fasciniralo.
A mi smo ostali u našem disbalansu, u odnosu na sebe i prirodu.”
A njena lična ravnoteža, može li je pronaći?
“Iskreno, ne mogu reći da je držim svaki dan, ali većinu vremena težim tome da to nađem. To uopšte nije lako, jer čitav život te uče da radiš neke stvari koje su tebi saboteri. Učiš to i na kraju shvatiš da je to totalno besmisleno i da si otišao daleko od sebe.”
Ovo prosto pitanje je odvelo daleko i pogodilo suštinu svega, individualnog i kolektivnog i možda dalo odgovor na ono prethodno. Ovo je pasus za sve majke i očeve, učitelje i nastavnike, odgovor na naizgled smiješno: “Kako se to odlazi od sebe?”
“Evo, škola, stanimo tu. Ja sam bila dijete koje je bilo talentovano za fizičko, muzičko, likovno i tehničko, a u školi je to bilo nešto bezveze: ‘Tu svakako dobijaš peticu, znaš. Zato ti uči matematiku, uči fiziku, uči, ne znam, neke ‘bitne’ discipline. Mene to nije zanimalo. I eto šta se dešava:
Ne prepoznaju tvoj potencijal i ne rade na tome da ga usmjeravaju, nego ajde ti uči matematiku, dobij za to peticu i baš se trudi da budeš nešto što ti zapravo nisi.
I ja sam čitav svoj život mislila da to sto ja volim ne vrijedi, jer zaboga, za likovno ćeš svakako dobiti peticu, za muzičko isto. To nam rade. Ne radi se na tome da se prepozna tvoj talenat pa da se iz toga što ti imaš izgradi nešto i da kao takav daš svoj doprinos društvu, nego uči što te ne zanima pa životari.”
To je jedan od razloga i zašto ju je strah da razmišlja o djeci, iako ih jako voli. Ko će ih i kako vaspitati?
“Zaista bih voljela, ja volim djecu, ali kako da znam u šta će izrasti? Ko će se brinuti o njima i ko ih, možda i upropastiti. Gledam sina svoje prijateljice. Divno dijete, predivno. Po prirodi živo, puno života, nema mira ni sekunde. I šta se dešava? Tete u vrtiću govore: ‘Ne, to je loše, to ne valja’, jer ne mogu da skaču za njim i lakše im je da je dijete mirno. A šta time tete u vrtiću rade?
Krešu ta njegova mala, divna krila. Kidaju perce po perce. On sada počinje da misli da je to što je on po prirodi, da to ne valja
i kaže negdje u sebi: ‘Ja sam loš, ne smijem biti takav’ i kreće da suzbija i potiskuje sebe. Tako je i većina nas suzbilla sebe pa nam treba dvadeset godina da to shvatimo i onda još dvadeset da se zaliječimo i krenemo od nule. I kako da imate dijete u takvom svijetu?”
Odgovor je nekako ostao neizrečen u vazduhu, a mi smo se vratile na pitanje kako da ljudi prepoznaju taj talenat i otkriju svoj potencijal.
“Ima taj jedan unutrašnji pilot koji tebi uvijek daje instrukciju šta je najbolje za tebe, taj tihi mali glasić koji tebi stalno govori šta treba da radiš, ali iz nekih razloga, mi ga često ne poslušamo: ‘Ma to je glupo, ne da mi se, to je skupo’, i uvijek neki izgovori. Ali, suština je ojačavati taj mali unutrašnji glas koji ti uvijek da najbolje uputstvo. To se meni i desilo u stvari.
Ja sam prije mislila da treba da se uklopim u šemu: završiti fakultet, zaposliti se, naći partnera, udati se, djeca i to je to.
Medjutim ja kako god krenem tom ustaljenom šemom, nisam srećna, nije to to.
Nekome ta šema odgovara i super, nema problema, ali ne odgovara svima.
Meni nije odgovarala. Osjetim da trebam krenuti nekim drugim putem, tu, u sredini, kao u srcu, nešto mi kaže: ‘Ne tim putem, idi ovamo.’ Istina, onda te uhvate strahovi, mnogi i razni. A ti sebi kreneš govoriti: ‘Ja to ne mogu, nisam ja sposobna, nemam dovoljno uslova, neće me niko podržati.’
A sve to, u principu, dolazi kao izgovor, jer te strah. Ali bez obzira na te strahove treba poslušati onaj glas i zaroniti, prosto zaroniti, zaploviti u rijeku i kud te odnese.
I to se meni desilo. Znači ja sam trebala biti arhitekta, ustaljen put, sigurica. Ali ja sam rekla: ‘Idem ovamo, na drugu stranu. Idem pa pala – pala, udarila se – udarila, vidjećemo.’ I evo ispostavilo se kao ispravan put.
Treba sebi da dozvoliš da maštaš i da kazeš: Dobro, a šta bih mogla učiniti da bih dosla do cilja? Mogla bih, na primjer, napraviti taj i taj sitni koračić.
I onda napraviš jedan mali, sitni koračić pa ti to otvori put za nešto drugo pa sad treba tamo idem sad tamo i tako, na kraju, dođeš do cilja. Tako da ako si, a sigurno jesi, maštala kao dijete da budeš, recimo, balerina, kao što sam maštala oduvijek da budem pijanista. I sad, kad god čujem klavir, meni je to ekstaza, rastopim se. E pa, doći će i to na red. Ja još nisam odustala od tog sna, iako će mi uskoro 40 godina. Nikad nemoj da odustaješ od snova.”
A snovi su često u vezi sa ljubavlju. Gdje je ona u Danijelinom životu?
“Hm, ljubav ima različita obličja. A ja sam nedavno naučila nešto jako važno kada je o njoj riječ. Prije, ja sam mislila da bi nekoga volio, taj neko mora imati određene parametre, mora ispuniti neku specifikaciju, mora biti lijep, pametan, baviti se istim aktivnostima kao ja i slično. Međutim, imala sam vezu u kojoj je ta osoba bila potpuno različita od mene i tad sam shvatila sljedeće:
Uopšte nije bitno šta je okolo, kako osoba izgleda i čime se bavi, već je važno samo ono unutra. To je ta ljubav. Da li ja tu osobu volim ili ne volim i da li mi srce vibrira na tu osobu ili ne vibrira. To je sve.
Kada zadovoljiš svu onu formu, onu listu, to bude samo ljuštura, a u duši nema zadovoljstva u srcu. Ja iz te veze, od te osobe, nosim ogromno, predivno iskustvo i zahvalna sam što me je to naučila.”
Pominjanje duše nekako je navelo i na pitanje vjere u onu jednu, srodnu.
“Ja ne vjerujem da u jednom životu postoji samo jedna osoba za tebe. Postoje tvoji učitelji. U jednom trenutku imaš partnerski odnos, koji je u tom trenutku najbolji mogući za tebe i vi putujete jedno vrijeme zajedno, sjeli ste u jedan vagon i idete od tačke A do tacke B. Tu ste se razišli, naučili nešto, obogatili jedno drugo, bez obzira kako se to završi. Onda ide sljedeća stanica i tu dolazi neko drugi. I s nekim putujemo duže, s nekim kraće i onda se desi da sa jednom osobom ostaneš da putuješ do kraja života.
I vjerujem da, u osnovi, ima stvarno ljubavi u kojima se dvije duše prosto prepoznaju i ti oko toga ne treba da se trudiš, jer je to jednostavno konekcija. Možemo mi otići na dva kraja planete, a konekcija srca je ta koja nas povezuje. Recimo, ovaj čovjek što više nismo u vezi, ne moramo se nikada čuti, ali on je meni tu u srcu i meni je to dovoljno da ja osjetim ljubav.”
A da li je ljubav bila u vazduhu ili ipak samo pretoplo julsko sunce, ipak, led se istopio, čaše preznojile, a partner za vježbanje joge već uveliko čekao. Možda taj čovjek nije njena srodna duša kada je riječ o ljubavi, ali da je savršena srodna duša za jogu, to potpisujemo.
Malo šta je tako lijepo vidjeti kao nih dvoje. Umijeće, snaga, ljubav i ljepota. Konekcija tijela i duha. A sad, možda srce mora još malo da čeka.
Ali zato vi ne čekajte. Slušajte i pazite djecu oko sebe i dijete u sebi. Ne dozvolite da im iko čupa perca iz njihovih krila, tako vam Boga, ali ne onog gore negdje, kog možda i nema, nego onog koji sigurno postoji, onog koji živi u njima.
I svaki dan vratite bar jedno pero svojim krilima.
