Pakao koji sa sobom nosi droga teško je opisati u nekoliko riječi, djeci pogotovo. Ali, to ne znači da bi ovu temu pred njima trebalo široko da zaobilazite i da očekujete da ih o tome uče u vrtiću ili školi. Ne čekajte, da ne bi bilo kasno! Govorite im o kakvom zlu je riječ, lakše će ga prepoznati, lako oduprijeti!
Psiholozi savjetuju baš to. Ne postoji, kažu, konkretan uzrast kada treba početi sa djecom priču o drogama i ovisnosti, ali, u svakom slučaju, bolje ranije nego kasnije.
„Ako bih morala biti konkretna onda bih vam rekla da već poslije 5. rođendana priča na ovu temu može da počne. Dijete je od najranijeg uzrasta izloženo brojnim medijima, a ulaskom u školu i kolektiv raznim informacija koje nisu nužno istinite. Roditelji često strijepe da će preranim razgovorom na neki način da zainteresuju ili potaknu želju kod djeteta da nešto proba što je u stvari pogrešno. Naučno je dokazano da ne postoji veza između informacija i eventualne konzumacije. Naprotiv, dijete će znajući da su roditelji spremni da pričaju o tome s njim, biti manje sklono da proba nešto bez njihovog znanja, savjetuje Jasna Dragišić, psiholog, TA praktičar i hipnoterapeut.
O ovome bi djeci trebalo govoriti kao i o svemu drugom. Ipak, istina je, saglasna je Dragišić, da je razgovor o drogama zahtjevan i težak za gotovo svakog roditelja.
„Zabrinutost, nesigurnost i strah kod roditelja generišu slična osjećanja kod djeteta kada je riječ o ovoj ili bilo kojoj drugoj temi. Dakle, važno je da se razgovor vodi tako da se dijete osjeća sigurno, da dobije tačne informacije i da bude aktivno uključeno u cijeli razgovor“, kaže.
Ako biste birali idealnu situaciju za započinjanje priče o drogama, uvijek bi bilo najbolje kada bi dijete samo započelo razgovor, ali i bilo koja druga situacija (na TV-u ili na ulici) u okviru koje se spominju narkotici je isto tako dobra.
„Ne treba u nekom prvom razgovoru bombardovati dijete. Možda je nabolje najprije pitati ga da kaže šta je to ono čulo ili šta zna o temi. Tako će roditelji dobiti mogućnost da isprave neke pogrešne informacije. Pitati dijete šta bi ono reklo kada bi mu neko ponudio neku drogu, te mu eventualno pomoći u odabiru načina ili odgovora na datu situaciju. Roditelj ne treba u razgovoru da bude suviše autoritaran ili da prepadaju mališane. Zabranjeno voće za neku djecu može biti dodatni izazov. Naravno da je od velikog značaja predstaviti djetetu moguće opasnosti i dalekosežne posljedice, ali je, kao što sam već navela, važno da se dijete osjeća sigurno i punopravno kako bi moglo da iznese svoje stavove, eventualne strahove ili pitanja“, dodaje Dragišić.
Nije strašno ni ukoliko ste propustili ove prve godine, ali starijem djetetu o drogama treba pričati iz ugla odraslog.
„Reći jasno svoj stav. Važno je isto tako da roditelji poznaju temu o kojoj pričaju kako u kontekstu negativnih posljedica fizičkih, zdravstvenih, psihičkih tako i u kontekstu zakonskih posljedica“, zaključuje banjalučka psihologinja.
Problem da sa desetogodišnjim sinom Ognjenom razgovara o drogama nije imala Banjalučanka Vanja Dž. Kaže, srećom, dječak je bio znatiželjan pa je bilo lako započeti ovakvu priču.
„Pitao me šta je droga, ko i kako je prodaje… Govorila sam mu šta sve ljudi mogu da mu ponude. Na pitanje šta bi učinio da mu neko ponudi nešto slično, rekao je da nikada ništa od nepoznatih ljudi ne bi uzeo. Zasad mi je to dovoljno, mada nisam prestala da mu govorim koliko opasnosti nosi život“, povjerila se Vanja „Loli“.
S druge strane, Tina M. sa devetogodišnjom kćerkom Jovanom nije razgovarala na ovu temu jer smatra da je još premalena za razgovor o narkoticima i da je ne bi shvatila na pravi način.
„Pomalo se pribojavam ovog razgovora jer zaista ne znam kako da joj objasnim to i kako da joj priđem sa ovom pričom. Iskreno, nadam se da će u školi razgovarati o tome, jer vjerujem da je lakše kada su u pitanju veće grupe djece. Ako bi imala dodatnih pitanja, tu sam da joj odgovorim i pomognem“, priča Tina.
Na sve ovo dodajemo da su narkotici i njihova konzumacija zastupljeni, kako u drugim državama, tako i kod nas. Ne možemo reći da su naša djeca pošteđena. Već u osnovnoj školi se javlja prva izloženost, pa i prva probanja. U našem društvu je ova tema na ranijim, a i kasnijim uzrastima prilično tabuizirana, tako da su rijetki oni koji pričaju o tome, a roditelji se, ističu psiholozi, obraćaju za pomoć kada je dijete već zagazilo u ovisnost.
Savjetujte svoju djecu. Nemojte bježati od škakljivih razgovora. Iako smo sigurni da vas ne treba podsjećati, obaveza roditelja je da što više govore o ovom problemu. Tu su i mediji i škola. Dajte djeci što više informacija kako ne bi skrenula sa puta djetinjstva, mladosti i života.
