Većina nas se sjeća ili još uvijek čuva knjigu “Mali princ”. Upravo ona nas je naučila najvažnije životne lekcije, među kojima možda i najvažniju: “Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva”. A ovaj mladić je upravo srcem i gledao i nastavlja gledati uprkos tome što je slijep. On je taj koji nas je kolektivno postidio, ali i učinio ponosnima.
Postidio, jer je srušio sve barijere koje je društvo postavilo slabovidnim i slijepim osobama, a učinio ponosnim upravo jer je uspio u svojoj namjeri. On ne samo da je istrčao polumaraton, već nastavlja graditi svoj put na kojem ga svi možemo slijediti. Ali ne pogledom, nego otvorenim srcima, jer jedino tako moći ćemo vidjeti. Kuda će sve Mustafa otići, koje sve barijere srušiti i koje granice pomjeriti.
Za Lolu se osvrnuo na istrčani polumaraton i izjavio:
“Sam ulazak u cilj je stvarno bio nevjerovatan, to je osjećaj koji se ne može opisati, to stvarno treba doživjeti, toliko emocija u jednom trenutku da je to stvarno nevjerovatno, osjećao sam se prezadovoljno, presretno, ponosno… Sav umor, kojeg je bilo malo, je od jednom nestao, i umor koji je dolazio tjekom utrke je nestajao, jer sam od ljudi na ulici imao ogromnu podršku, to vam je kao kod muzičara na nastupu, umora ima, ali kada vam publika daje ovacije, umor nestane, a vi se trudite da taj nastup što bolje odradite, to je adrenalin”.
Njegov početak bila je objavljena priča o tome kako se želi baviti atletikom, ali mu je teško, jer mu je potrebna konstantna nečija prisutnost. A upravo je to bilo dovoljno da se Tomislav Cvitanušić javi i predloži mu da zajedno istrče polumaraton.
Tokom trčanja smo imali vrpcu dužine 60ak cm kojom smo bili povezani i komunicirali. Ja sam jedan kraj vrpce držao u lijevoj, a Tomislav u desnoj ruci.
Na pitanje kako mu je bilo pripremati se i je li imao trenutke u kojima želi odustati, odgovara:
“Nije mi bilo teško, možda malo u početku, ali svaki početak je težak pa i ovaj, ni u jednom trenutku nisam htio da odustanem, i ako je bilo trenutaka na treninzima kada bih to najradije uradio”.
Želio sam jednostavno da nešto postignem u životu.
Kažu da u nedostatku jednog osjetila ljudi izoštre sva druga čula. Preusmjere osjećaj za vid negdje južnije i nauče gledati, a upravo Mustafa ističe kako je naučio gledati srcem, jer dodaje kako mnogo dobrih ljudi postoji svugdje oko nas, samo trebamo da ih primjetimo.
Mustafa je prvi u BiH koji je istrčao polumaraton, a koji je slijep. Međutim, on to komentariše riječima kako je u svijetu sasvim normalno da slijepi trče,a da naše društvo treba shvatiti da se osobe sa invaliditetom mogu baviti sportom, baš kao i svi drugi.
“Samo nam treba podrška društva, jer sve se može, samo je problem što su ljudi kod nas prepuni predrasuda, a osobe sa invaliditetom mogu sasvim normalno da obavljaju sve životne aktivnosti, i mogu uspjeti kao i drugi, samo im treba dati prostora da se dokažu”.
Njegovi planovi za budućnost su da završi pravni fakultet, koji mu ide odlično, a već je na drugoj godini. Želio bi da aktivno trenira atletiku, odnosno skok u dalj, i da ide na paraolimpijiske igre.
Najvažnija podrška mi je prvenstveno mojih roditelja, prijatelja, poznanika, pa svih ljudi, jer podrška mi daje veći motiv da uspijem.
Pored svega njegova velika ljubav je hip hop muzika, a najveći uspjeh mu je po suradnja sa jednim od najboljih Balkanskih repera, Adnanom Hamidovićem Frenkiem.
Do suradnje je došlo jer smo mi prijatelji i privatno, i ja sam izrazio želju da snimim pjesmu sa reperom uz kojeg sam odrastao. Pjesma nosi naziv Do cilja.
Čini se da je Mustafa uspio doći do svog cilja, ali da tu ne prestaje, jer već zadaje sebi nove izazove. Za kraj poručuje svima, da ostanu istrajni, da ne odustaju od svojih snova, jer trud i rad se uvijek na kraju isplate. Mustafa, čovjek velikog srca, koji nas sve iznova uči kako da gledamo istim.
