U njegovim rukama je raslo najtoplije srce

On nema pojma koliko su neke daljine postale blizine i da zvijezde na nebu prave nova prostranstva.

Ne zna koliko su i dalje lijepe zore u tom zaleđu i kako miriše vjetar koji dolazi u pravcu Velebita. More nikada ne može ostariti, ostaće poput nekog vječitog mladića. Nema pojma da ga sve češće vidim, sakrivenog u nekom drugom boemu, čistog i prkosnog srca.

Svaki put dok posmatram te snažne i velike ruke, kao da će zagrliti svijet i ugrijati dvije, tri planete. Onako kako je Asi samo znao i mogao u svakome trenutku svoje savršene nesavršenosti. Osjetim da više ne pamtim taj glas, korake i prgavi osmijeh u svakome trenutku.

Čini mi se, kao da će svakoga časa izaći iz haustora neke kafane, zagledan u daljine ispred njega. U njegovim rukama je rasla umjetnost, ona što je pravila najljepše boje i čuvala sve te portrete života. Portrete koje treba tek naslikati i pružiti im novi smisao.

Hiljadu puta od jutros posmatram to veliko i svojeglavo more, što zna za so i ništa drugo. Opet sam došla daleko od obale, pa tražim sve one puteve u nepoznato. Poput neke ptice, koja stoji na tankoj grani i nema toliko snage u krilima. Nema, a treba da leti. Da leti toliko hrabro i visoko, kao da će svakoga časa spasiti sve one tvrđave na obali, bez bojazni da će ih pokvariti voda i potopiti do dna.

Nisam ništa drugo htjela, osim tog velikog i neukrotivog mora, opasnosti i spasonosne ruke koja će uvijek biti tu. Bojim se da se teško pronalaze prave riječi, kojima možemo iskazati svoju bol. Bol što biva mnogo lakša, kad se kaže glasno.