Tradicija koja potiče još iz petog vijeka Koreje podrazumijeva duboko zaranjanje u more kako bi se pronašli kamenice, lignje, morski krastavci i ježevi. Prvenstveno je to bila dominantno muška profesija, što i ne iznenađuje mnogo. Međutim, do osamnaestog vijeka, žene su se uključile i više nego što se očekivalo, a postale su prepoznatljive kao sirene pod imenom Haenyo. One ističu kako ronjenje nije jednostavan posao. Zaranjaju čak dvadeset metara u ledenu vodu, bez ikakve opreme, zadržavajući dah do dvije minute. Zahvaljujući ovim vještinama neke od njih su preuzele glavne uloge u svojim kućama, gdje zarađuju umjesto muškaraca. A ujedno i rade posao umjesto njih.
Fotograf Mijo Kim odlučio je dokumentovati ovu posljednju generaciju žena koje su odlučile svoj život posvetiti umjetnosti ronjenja. One na ovaj način čuvaju tradiciju ovog dijela Koreje i ujedno su zadnje koje to žele.
Mlađa generacija žena iz Koreje ne želi nastaviti ovu tradiciju, jer se odlučuju posvetiti obrazovanju i karijeri pa im se ideja o ostanku na otoku čini suludom. Upravo zato populacija Haenyo sirena je starija od sedamdeset godina, što znači da će njihovim izumiranjem nestati i ovaj oblik posla za žena. Kim, jedna od njih naglašava kako je svoj život posvetila upravo grupi koja se borila da pokaže muškarcima da i one mogu obavljati razne vrste poslova.
Međutim, to nije nimalo jednostavno bilo. Budila se oko četiri ujutru, kako bi se našla sa ostalim članicama, a onda su se vozile dva sata do dijela Južne Koreje Gijand County usred zime, uprkos niskim temperaturama. Provodile su po cijele dane roneći i sakupljajući lignje, školjke i morske ježeve.
Kada je prvi dan pokušala napraviti nekoliko podvodnih fotografija Kim je shvatila da to nije uopšte jednostavno. Bilo joj je nezamislivo da će to predstavljati takav izazov za nju, jer je bila samouvjerena i vjerovala je da je sposobna da to uradi. Međutim, kada je zaronila sa ostalima, osjećala se kao da su svi od nje mlađi i da nije u stanju da ih prati. Ubrzo je naučila kako, a onda je toliko zavoljela svoju ulogu da od nje nije odustala decenijama kasnije.
Upravo tako nastaju i mnoge fotografije kako za vrijeme akcije, tako i dok odmaraju, kako bi se vidjele sve faze života jedne sirene posljednje generacije. Najjači utisak ostavljaju fotografije krupnog kadra njihovog lica, koja pokazuju tragove umora, iscrpljenosti, suza, ali i vode i soli po njihovom licu nakon ronjenja.
Na taj način žele ne samo pokazati žensku ljepotu, nego hrabrost i sposobnost da se suoče sa svim poteškoćama tokom svog života. Nada se da će nastaviti sa serijalom fotografija čim se vrati u Koreju, jer to je priča koja treba biti ispričana. O pravoj Ariel i njenim drugaricama, na putu morskog plavetnila.
