Mislim nema osobe, bilo da je žensko ili muško, koja ne vjeruje u BAJKE. Velike i male, šarene ili crno bijele, sladunjave ili teške, nebitno, bitno je da su bajke.
Znate ono Happy End.
Sjećam se, kada sam bila mala, dobila sam od nekog za rođendan komplet četiri knjige Disney, sjećam se da je zelena bila Priroda, siva Kosmos i Galaksije, žuta knjiga je bila Životinje i među njima, i naizgled ona koja nema vezu sa stvarnošću, bila je i četvrta.
Plava.
“Disney” bajke.
Mislim to vam sve govori, kraj prirode i društva, galaksija, svemira i svega onog STVARNOG u našem životu, postoji i četvrto svjetsko čudo, ako niste znali, a to su – BAJKE. Sa sve četiri sam se družila, ali sa ovom plavom najviše, priznajem. I danas mogu prizvati u um okrnjene ivice korica, naslovnu stranu na kojoj je stajala ilustracija najpoznatije ljubavne priče svih vremena “Pepeljuga” i veliki bijeli Disney logo.
Ta knjiga je kružila od jedne do druge djevojčice, listala se sa pažnjom, ponekad skrivala kada su prioritet trebale dobiti neke druge stvari, i jedno je sigurno, bila je svetinja.
Nada da ljubav postoji.
Da dobro pobjeđuje zlo.
Da i oni marginalizovani likovi dobiju šansu.
Međutim, baš danas, dok sa ovoliko godina sjedim sa prijateljicama na jutarnjoj kafi, zaključujem da one vjeruju da su nas obmanuli. Koliko se u stvari rijetko kada događa da dobro pobijedi zlo, da onaj iz trećeg reda izbije u prvi samo zato što to zaslužuje, i da, možda najbitnija stvar na svijetu LJUBAV postoji, da je moguća i da može sijati kao netaknuti dragulj kroz svjetove i galaksije.
Ok, možda su veće šanse da se ovo prvo dvoje desi, ali da postoji prava LJUBAV, e, u to već sve manje ljudi vjeruje.
Zašto, razmišljam ja ponukana time, cijeli dan?
Zato negdje i ovaj tekst kasni …
Ok, da probam ovako.
“Hej jesi li za neku klopu, Sanda?”
“Hej, mogli smo, stižem za 20 min”.
Obavljam zadnju kupovinu, sjedam u auto i vozim se na mjesto dogovora. I sagovornik je tu, smije se, naručujemo i krećemo u priču. Lagano ide, red toplog potaža od bundeve, red priče o zimskoj idili. Milina, čarolija, bajka. Mislim, očigledno je da se udvaramo jedno drugom.
Prirodno ide, energija radi.
Dok završavamo glavno jelo, priča dobija sve neki smisao, zaokružuje se, tijelo i prsti se raskravili, teme su one ljudske, obične, svakodnevne, sjajne, inspirativne, od kojih duša srećna što ima sa nekim da ih dijeli. I od kojih se cakle oči.
Taman kada smo zaključili da treba da se rastajemo, ipak je Badnji dan, svetinja, upada tu priča o nekom vezivanju, braku, happy end-u i šta bi u stvari sve to podrazumjevalo. Mislim, to POSLIJE happy end-a.
Na momenat sam ućutala, pokušavam se sjetiti šta piše u plavoj knjizi, ali, a, a. Ne ide. Majku mu, zar je moguće da ništa ne piše? Ma, mora da ima barem još jedna rečenica nakon onog “and they lived happily ever after …” odlutah.
Stvarno nema.
Dok se ja pokušavam prisjetiti, moj sagovornik već spominje uzimanje prezimena, krštenje djetata i onoga ko je gazda u kući. Meni sve simpatično, ali vidim da imam i ja štagod da kažem na tu temu. Terc u meni proradio. JA se neka probudila. Mislim, kompromis, kompromis, odzvanja u ušima, jel’ se to tako zove?
“Moramo sklopiti kompromis”, rekoh uz smijeh i zezanje.
“Ma naravno, biće kako JA kažem”, nadovezuje se uz glasan bariton, onako simpatično.
I sve je super, ali dok se rastajemo, nakon cijelog simpa uvoda, gdje se pred moje oči vrte sve one već poznate prepreke super junaka koji savladava vrijeme, zimu, hladnoću, led kako bi došao do djeve u crvenom Cliu, osjetim da se nekako energija promijenila. Kod oboje.
Ček, ček, zar nije poenta SAMO i jedino ČISTA energija, ona nesputana lakoća između dvoje ljudi?
Ono što se LJUBAV zove.
I klikne mi.
Bajke ZAISTA postoje.
Samo ih ljudi pokvare.
Nakon potezanja svih naših moći, nakon pentranja na najveću liticu, nakon borbe sa nemanima, mi ljudi kapituliramo na onom najbanalnijem. Mi sjebemo našu bajku, onu koju smo sami kreirali, voljeli i izmaštali. Onu za koju smo se borili na pet stotina stranica.
Ubacimo tu detalje, zakomplikujemo programima, onim što nosimo iz kuće, svim stvarima koji stave utege na sveto osjećanje koje ne bi smjelo da se u najvećem zemljotresu poljulja. Ono što bi trebalo da stoji i da je ZAKOVANO.
Čaroliju srušimo malim, toliko nevažnim, ljudskim kreacijama.
LJUBAV kapitulira pred stvarima koja joj nisu ni do koljena.
Sjebemo cijelu stvar sa pitanjima da li znaš da kuhaš, koliko zarađuješ, koje si vjere, zašto opet izlaziš vani, koje si škole završila, da li ćemo živjeti kod njegovih roditelja, da li će njegova ili njena biti zadnja, da li će dijete biti kršteno ili ne. Ići u vrtić ili ne? Da li će biti crkveno ili građansko, da li će ga uopšte biti? Kad će prvo, što nećemo drugo? Kud si pošao, da li si ikada došao?
Sva ona lakoća se zakomplikuje.
Najsvetije osjećanje dobije prizeman, ljudski, grešni oblik. Dobije upravo oblik onoga što su nam utuvili u glavu i što su nam uprogramirali od momenta kada smo se rodili.
Da onaj iz zadnjeg reda ne može uspjeti.
Da dobro ipak ne pobjeđuje zlo.
Da prava LJUBAV ne postoji.
Ali nije to tačno ljudi … Bajke postoje.
I nije čudno što nam nikada ne kažu šta ide poslije onog “and they lived happily ever after”.
Znaju da mi ljudi sve pokvarimo.
P.S. Ako vjerujete u bajke, onda će vam život biti jedna. Ako ne vjerujete u čuda, onda nemate muda.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
