Kada je Lola pokrenula konkurs “Ljudi s olovkama” vodile smo se onom Francisa Skotta Fitzgeralda – “ne pišete zato što želite nešto reći, pišete zato što imate nešto za reći”. Vjerovale smo da među nama postoje oni koji bi rado podijelili priču, neko životno iskustvo, događaj zbog kojeg su zavirili u sebe, okolnosti koje su ih promijenile… Željele smo da nam kažete kakve su vaše nade i strahovi, šta vas tišti svakog dana, čemu se radujete, zbog koga ste srećni…
Nismo ni sanjale da će naši mailovi biti doslovno zatrpani predivnim tekstovima čiji su autori imali samo jedan cilj – objavu na Loli.
Ozbiljno smo, danima, a sada već i mjesecima, birale priče koje su nas dotakle. Pokazalo se da smo birale baš kako je i trebalo, jer smo zadovoljile i ukus čitalaca. Autore smo i nagradile.
Kao i uvijek kada čitaocima poklonite dio sebe, na adresu ljudi s olovkama u rukama stiglo je i stiže mnoštvo komentara. Pozitivnih, ali i negativnih. To i jeste čar Lole. Da razmijenimo mišljenja i iz svega izađemo jači i pametniji. Za znanje više. Za spoznaju više.
Ovi ljudi proširili su nam vidike i ukazali na neke male, svakodnevne stvari koje najčešće i ne primjećujemo. A trebalo bi.
Znate li, rekla bi vam Maya Angelou, da nema veće agonije od nošenja neispričane priče u sebi.
Zato projekat ide dalje. Februarski konkurs je pred vama i nama.
Prijavite se vi.
Javite nekom da se prijavi.
Proširite priču dalje.
Olovke u ruke.
Čekamo vas.