Moja supruga i ja imamo dvanaestero djece u rasponu od dvadeset i dvije godine do trideset i sedam. Uvijek smo imali dobre poslove i dovoljno novca da bismo ih školovali. Ali smo odlučili da nećemo. Danas oni svi imaju poslove, diplome ili se još uvijek školuju. Neki se vjenčali, a imamo i osamnaestero unuka. Svima je zajedničko jedno. Naučili su se samopoštovanju, zahvalnosti, ali i želji da vrate dobijeno zajednici. Vremenom smo se selili, mijenjali planove, ali ostali smo zajedno 40 godina. Uspjeh našeg braka je zaslužan i za uspjeh naše djece. Od djetinjstva su imali stabilnu porodicu koja donosi pametne odluke. Zato vam donosimo listu stvari koje smo radili kako bi naša djeca mogla sebi priuštiti sve.
Podjela poslova
Naša djeca su imala obaveze od svoje treće godine. Bile su to na početku sitne obaveze, a kasnije malo veće. Obično se radilo o čišćenju toaleta, a sa osam godina i odjeće. Kasnije je na red došlo zašivanje odjeće i čitanje recepata, prema kojima se kasnije pravila večera. Na osnovu obavljenih obaveza dobijali su džeparac, koji su mogli uštedjeti ili potrošiti. Na njima je bila odluka.
Vrijeme učenja
Svaki dan od 6 do 8 bilo je vrijeme učenja. Bez izgovora, televizora, igrica, računara ili drugih aktivnosti. Ako nisu imali zadaću, čitali su knjige. Onima koji su bili premaleni, smo mi čitali knjige. Nakon toga mogli su da se igraju ili rade šta žele. Išli su na sve napredne sekcije i redovno razgovarali sa nama o školi i obrazovanju. Kada bi se desilo da imaju neki problem u školi i žale se na učitelje ili nastavnike, rekli bismo im da se potrude oko toga da shvate i usvoje gradivo. Radili smo to iz razloga što će u budućnosti imati poslodavce koji će takođe moći biti nezgodni i sa kojima se neće najbolje slagati, ali to nije razlog da ne rade.
Zajednički obroci
Uvijek smo zajedno doručkovali i večerali. To je bilo u određeno vrijeme ujutru prije škole, a večera prije vremena za učenje. Slijed jela je bio takav da smo uvijek na početku servirali ono što ne vole, a to je najčešće bilo povrće, a onda je slijedilo nešto što vole. Ako ne bi pojeli prvi dio, mogli su napustiti stol, ali kada bi se žalili da su gladni, dobili bi podgrijano ono što nisu htjeli. Jedino tako mogli su preći na sljedeće i omiljeno jelo. Grickalice, užine i jela iza večere nikada nisu bila dozvoljena. S obzirom na to da smo imali četiri slijeda obroka i grupe hrane koju jedemo, mogli su se zasititi za vrijeme predviđena tri obroka. Osim toga, navikli smo ih na sve vrste hrane pa danas kada su odrasli nemaju problema sa alergijama na neke vrste hrane, kao ni sa kilažom. Svih 12 je potpuno zdravo i u dobroj formi, a da ja pri tome nisam doktor, već samo roditelj koji je vodio računa o njima.
Vannastavne aktivnosti
Sva djeca su imala obavezu da treniraju nešto i da idu na barem jednu sekciju u školi. Mogli su birati šta žele, jer im u tom pogledu nismo stvarali pritisak, ali nije bilo opcije da se ne ide na nešto, jer su počinjali već u osnovnoj školi. Osim toga, poticali smo ih na društveno korisne aktivnosti pa su često volontirali i pomagali drugima. Jednom smo kolektivno kao porodica skupili odjeću koju ne nosimo i poklonili je u Meksiko kako bi se što više porodica opskrbilo potrebnim stvarima.
Nezavisnost
Kada su napunili 16 godina svakom od njih smo kupili automobil. Ali najstarije dijete je naučilo šta to znači. Nismo ih kupovali “bijesne” automobile, već one koji služe svrsi, a kao dodatni poklon uz svaki dobijali su alat potreban za popravke. Rekli smo im da ćemo dati novac za alat, ali ne i za popravljanje, tako da su naučili kako da osnovne stvari rade sami. Dozvoljavali smo im i da griješe, naravno, jer grešaka je uvijek bilo. Tako je jedan od sinova rekao kako će sam promijeniti ulje u automobilu. Pitao sam ga treba li mu pomoć, na šta je rekao da mu ne treba. Međutim nakon nekog vremena pozvao me i rekao da mu nije jasno šta se desilo, ali se ulje prelijeva na prednjem dijelu automobila. Kada sam otvorio haubu i vidio da je na pogrešno mjesto sipao, nisam pravio dramu, jer moglo se desiti svakome bez iskustva.
Kada su imali 12 godina dobili su prvi računar, ali u dijelovima. Dakle imali su sve, od procesora do miša i tastature, ali je na njima bio zadatak da sve to spoje u funkcionalnu cijelinu. Dozvoljavali smo im da donose svoje odluke, ali ograničeno. Na primjer, postavili bismo im pitanje “Želite li na spavanje ili očistiti svoju sobu?” Zato su birali ono što im je jednostavnije, a i pametnije.
Zajedništvo
Uvijek smo poticali pomaganje i zajedništvo među našom djecom. Ako ćerka koja je peti razred uči naglas, a dječak iz prvog razreda treba da čita 30 minuta dnevno, kažemo im da sjednu zajedno i na taj način oboje uče. Tako su radili zajedno i u obavljanju sedmičnih zadataka, kako bi na što bolji način doprinijeli zajedničkom cilju, urednom i dobrom domu. Osim toga, dozvoljavali smo im da učestvuju u donošenju odluka koje se tiču cijele porodice. Recimo, odlučivali su o tome gdje će biti njihove igračke, ko će kada spremati koju sobu i slično. Svaki mjesec su imali pravo da donesu novu odluku, ali mi kao roditelji smo naravno imali pravo na veto.
Praznici i odmori
Svake godine na ljeto imali smo odmor dvije ili tri sedmice. Mogli smo odsjedati u hotelu, ali nikada nismo. Uvijek smo kampovali i nosili stvari u ruksacima kao pravi putnici. Ako bi padala kiša, imali smo plan kako da napravimo sklonište i sakrijemo se. Napravili bismo mjesto za sve nas i sakrili se u šatore. Uzevši u obzir da je moja supruga bila trudna tokom petnaest godina, moram istaknuti kako je njena spremnost i snaga da kampuje, planinari i prolazi sa mnom kroz sve avanture nevjerovatna.
Međutim, ono što smo htjeli da postignemo jeste samostalnost pa smo djecu slali kod rodbine avionom kada su bila sasvim mala. To je zahtjevalo posebne vještine snalaženja na aerodromu i suzbijanje straha od samoće. Međutim ako nisu htjeli, nismo ih ni silili, ali većina je to dobro došlo za dalje snalaženje u životu.
Novac i materijalizam
Uprkos tome što smo imali dovoljno novca da pomognemo djeci prilikom kupovine njihovih domova, nismo to radili. Čak nismo plaćali ni vjenčanja, za koje se gotovo uvijek smatra da trebaju biti obaveza roditelja. Nismo im dali stvari, ali jesmo informacije kako da dođu do tih stvari. Upravo zato su bili vješti i sposobni da zarade za sve što im treba u životu. Davali smo im poklone za rođendane i Božić. Za Djeda Mraza smo im rekli da je igra koju igramo svake godine, tako da se ne razočaraju kada odrastu. Sastavljali smo listu stvari koje svako želi za poklon. Na taj način smo kupovali potrebne, a ne besmislene stvari. Ipak, najviše smo voljeli ručno izrađene sitnice koje su bile simbol ljubavi i zajedništva.
Realnost
Uprkos tome što ih volimo, kao i naše unuke, nikada nismo smatrali da je potrebno da preuzimamo odgovornost umjesto njih. Trebaju naučiti da sve što rade ima posljedice, nekada dobre, a nekada loše. Nije bilo jednostavno gledati ih kako su tužni, ali nismo mogli spriječiti takve emocije u daljem životu. Bili smo i ostali njihovi roditelji, a ne najbolji prijatelji. Upravo zato su i uspjeli.
Frances L. Thompson
Izvor: Quartz
