Još uvijek studiram i pohađam predavanja jer dogodio mi se život pa se malo oduljilo. Zadatak neki dan na vježbama bio je 5 puta odgovoriti na isto pitanje: TKO SI? U prostoriji nas je bilo 9 cura i profesorica. 5 pitanja, 8 istih setova odgovora i moj set od 4 odgovora, potpuno drugačiji od drugih netom pročitanih.
Na pitanje TKO SI? kolegice odgovaraju “studentica”, a ja “umorna”
Na pitanje TKO SI? one su “prijateljice”, a ja “nervozna”
Na pitanje TKO SI? one su “kćer”, a ja “nestrpljiva”
Na pitanje TKO SI? one su “djevojke”, a ja IZGUBLJENA
TKO SI? One su “unuke”, a ja: (NIŠTA, PRAZAN SKUP, DRAMSKA PAUZA)
U tišini smo pisale odgovore, svaka za sebe, to i jest bio cilj vježbe, predstaviti se, reći koju o sebi. Ja sam stala nakon četvrtog odgovora kad sam me s papira promatrala riječ IZGUBLJENA.
Ana, izgubila si se. Kako dalje? Odgovori na peto pitanje! Kako da odgovorim kad sam došla do kraja? – sve su to bila pitanja koja su mi se u sekundi multiplicirala glavom brže od ičega. Samo: IZGUBLJENA, IZGUBLJENA, IZGUBLJENA, UMORNA, IZGUBLJENA….
Prozove nas profesorica da pročitamo naglas svoje odgovore i kao za vraga, ja čitam zadnja. Da mi to IZGUBLJENA bolje sjedne. Kreću odgovori mojih kolegica… Ne vjerujem vlastitim ušima, a paralelno ni očima dok gledam u svoje odgovore i slušam njih kako, kao na traci, skandiraju svoje. Ja sam na redu, objašnjavam profesorici unaprijed da sam ja sve pridjeve napisala, a one imenice (da ne pomisli da sam glupa, ja sam to pomislila nakon drugog seta istih odgovora), pročitam, žena me pogleda, ja se oduzmem i progovori:
“Što mislite tko je od vas rekao najviše o sebi?” – upita
Svi me gledaju jer je evidentno da sam crna ovca, da su moji odgovori različiti. A i, jebiga, barem 5 godina sam starija od svih njih.
“Ana je jedina rekla nešto o sebi, vi ste sebi samo dodijelile uloge.” – popljuje ih na fino profa, a ja se malčice smirim.
Aha, dobro je. Nisam promašila zadatak. Ali i dalje me IZGUBLJENA gleda s papira. – mislim si
Kasnije, u povratku prema doma, mučilo me i dalje to IZGUBLJENA ali polako sam počela razmišljati o tim ulogama. Ako sebe ne definiram nekom ulogom, u nekom privatnom ili poslovnom odnosu je li to za mene dobro ili loše? Jesu li moje kolegice manje izgubljene jer su našle sigurnu luku u igranju uloga ili nisu uopće svjesne toga što su napisale? Ima li to veze s godinama i iskustvom ili, dok su na fakultetu, ne iznose svoju intimu? Ja sam napisala da sam izgubljena. IZGUBLJENA.
Da, i ja sam studentica, nečija kći, unuka, djevojka i prijateljica ali to nije prvo na što pomislim kad ujutro otvorim oči. Prvo mi je u glavi je li ovaj dan dobro ili loše započeo, što bih sad mogla raditi. Mogu vježbati jogu, čitati, jesti ili se otuširati, redoslijed nebitan… Nigdje ni u kojem scenariju mog jutra ne spominje se netko kome sam dužna (pri)javiti se pa da mi onda dan krene. Jer ja sam to tako shvatila. Da su one, ma koliko meni bile drage i simpatične, ovisne o nekome ili nečemu da bi same sebe definirale.
Kako sam onda i zašto sam napisala da sam IZGUBLJENA? Nedostaje li mi taj neki faktor (u obliku posla ili osobe) koji će me definirati i je li to nužno kako bih se pronašla?
Što dulje razmišljam o svemu ovome čini mi se da su one i ljudi koji se definiraju ulogama i odnosima više izgubljeni od mene, ali to neće nikad izreći ili zapisati. Jer toga nisu niti svjesni. Nedavno sam u intervjuu za jednu televiziju na pitanje: “Tko je Ana Kolar?” (mrzim ta pitanja, kad za sebe moram u trećem licu), odgovorila sa: “Ana Kolar…. Traži sreću.”
Moguće je da sam, za vrijeme potrage za srećom, sebe definirala kao izgubljenom, jer još je, očito nisam pronašla. To ne znači da sam nesretna nego da znam da mogu biti još više sretna od ovoga koliko sam sad.
A time što sam IZGUBLJENA vrlo vjerojatno znači da sam bliže tome da postanem PRONAĐENA nego netko tko je nekome ili nečemu netko ili nešto.
Uostalom, pogledaj dio “netko tko je nekome ili nečemu netko ili nešto” i koliko je tu neodređenih i nedefiniranih riječi kojima se definiraš.
Nemojte se prestati tražiti,
Ana
