Sve bi njima i sve bi za njih, povremeno umireš u želji da im pružiš i kost i krv i meso, ako treba.
Plod su tvoga tijela, želja tvoje duše i sve ti je sveto sabrano u nekoliko kila koje se ne nalaze na tvome trbuhu i bedrima.
Užasavam se ratova.
Užasavam se pomisli da bi oni mogli biti ugroženi, da mene neće biti da ih čuvam.
Hoće li moje kosti taj jedan put biti slabe, tanke i lomljive?
Užasava me ovaj svijet u kojemu najneviniji ispaštaju najviše.
Dovoljno nam je tuge donijela ova bolest što nas odvojila od najbližih, napravila barikade među srcima i zapečatila nas u četiri prokleta zida.
Zar da djeca ispaštaju zbog onih koji su možda kao djeca sami ispaštali pa bi cijelome svijetu da naplate svoju bol?
Dugo smo već pod velom tuge.
Mira nam i radosti treba.
A ne očaja i straha za dobrobit.
Svoju. Svoje djece.
Svih onih ljudi koji napuštaju domove jer žele sutra udahuti zrak, a ne biti spušteni u kovčeg.
Samo nam mira malo dajte.
Da otpustimo svu bol što nam je došla ovih godina.
Nema mjesta za još.
Bez zajebancije.
Davno su kapi prelile čašu.
Preuzeto sa: instagram.com
