Čeka kao mater dijete dok joj tetura noću iz grada, dok bršljan obavija zidove ostavljene avlije, dok nastaju bebe, dok umiru junaci
Prolazim uskim ulicama, vidim ljude koji se slijevaju poput potoka, neki ne znaju gdje će, ali odlaze, srljaju. Pitam se, vide li oni mene?
Vide li moj nemir u odsjaju mjesečine što se zrcali u rijeci, vide li oči koje beharaju i zube koje zveckaju na buri.
Dok oni prolaze, ostajem stajati nevidljiv.
Dlanovima diram hladan zid, ne bi li mu našao dušu
Osjećam njegovu bol, prošlost koja krvari
Osjećam i ljubav, tragove strasti i zabranjene veze, razasute po prašini zida
Svjetla grada ostavljam iza sebe
Čini mi se da ponekad bježim sam od sebe
Od onoga što jesam, prema onome što sam mogao biti, ali evo nisam
Ispreplela se tu moja sudbina sa sudbinom onih koji na svoje kapije stavljaju natpise „ma šta će ulica reći“
Konkurs organizuju Lola magazin i Jaffa napolitanke.
