Svjesna sam da je mislio da sam posebna. Ali, nažalost, te dobre namjere uzrokovale su ranu iz djetinjstva s kojom se borim do danas.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Uopšte ne krivim svog oca. Nije znao bolje. Tako je odgajana njegova generacija.
I željela bih istaknuti da mu je taj mentalitet pomogao da postigne mnogo u životu. Nažalost, preminuo je prije 60. godine. Bio je uspješan poslovni čovjek, ali osim toga, moram pretpostaviti da nije mogao osjetiti bilo kakvu radost van posla.
Nikada nisam htjela biti takva. Nikada nije želio da budem takva. Ali njegova ideja podrške stavljajući puno tereta na moja leđa prouzrokovala je upravo to.
Odmalena sam uvijek osjećala da mogu bolje.
Kad sam imala 26 godina, odustala sam. Išla sam na terapiju. Dijagnostifikovana mi je klinička depresija i PTSP.
Nakon toga počela sam da se bavim jogom, napisala sam knjigu o svom životnom putovanju i po prvi put u svom životu sam se osjećala dobro u sopstvenoj koži. Ali, onda nas je COVID-19 sve pogodio. Život mi se raspao.
Ostala sam bez posla kao trenerica joge. Zapravo, nisam ga izgubila; bilo je gore od toga.
Ponuđeno mi je da držim časove online. Niko nije znao koliko će dugo ova pandemija promijeniti naše živote. Mislila sam da je to privremeno i dala sam sve od sebe. Nadala sam se da će moj trud biti cijenjen.
Nažalost, nisam bila plaćena za ove online kurseve. Ali razumijela sam da su to ipak teška vremena i ipak sam to radila.
Onda je neko drugi vidio moje online kurseve i kontaktirao me. Pitali su me da ih održavam, ali nisu bili voljni platiti puno. No, naravno, bilo je puno obećanja o potencijalima saradnje.
Kao i obično, dala sam sve od sebe. Bila sam sigurna da će se moj trud isplatiti.
Ali nije se isplatilo. I to mi se nije dogodilo prvi put u životu. Znam da je to moja greška.
Perfekcionizam uzrokovan ovom ranom iz djetinjstva nas gura da se više trudimo. Dok ne sagorimo. Zašto? Jer se uvijek bojimo da nismo dovoljno dobri.
Dati sve od sebe nije problem sam po sebi, ali postaje problem kada o tome ovisi vaš osjećaj vlastite vrijednosti. A postaje još gore kad sretnemo nekoga ko zna kako ubosti u ranu.
Ne kažem ni da je to iko ikada napravio namjerno. Neki ljudi mogu smatrati da je očekivati više od nas neka vrsta komplimenta – baš kao što je to činio moj otac.
Nema ništa loše u vjerovanju u nečije vještine. Takođe, nema ništa loše u tome da nekoga motivišete da radi bolje.
Znam da je moja odgovornost postavljati granice. Ali, moram priznati da nisam u tome najbolja. Uvijek se bojim da postavljanje granica razočara one koji vjeruju u mene.
Da budem iskrena, nisam ni sigurna šta da radim po tom pitanju. Dijelim ovo sa vama jer sam sigurna da nisam jedina koja se tako osjeća.
Sigurna sam da postoje drugi koji se uvijek previše trude zbog uslovljavanja iz djetinjstva.
Ali evo u čemu je trik: ne moramo to činiti. Koliko god se trudili, nikada se nećemo osjećati ostvareno. Jedini izlaz iz ovog obrasca je biti svjestan toga i naučiti postavljati granice.
A to može podrazumijevati razočaranje nekoga kako bismo prestali razočarati sebe.
Niko nije savršen. Zašto uopšte pokušavamo?