Nedavno smo zamolili razvedene da podijele svađu koju smatraju posljednjom kapljicom koja je prelila čašu u njihovim brakovima. Pogledajte šta su imali da kažu u nastavku.
Svađa u toku terapije
“Naša posljednja svađa dogodila se tokom bračnog savjetovanja. Četiri godine kasnije, tačna tema o kojoj je bilo riječ mi je maglovita i generalno besmislena; ono što mi je do danas u sjećanju ostalo je kako se osjećalo da smo zašli u slijepu ulicu.
Bilo je skoro kao da sam doživjela vantjelesno iskustvo, svjedočeći kako smo oboje stajali tu tako tvrdoglavi: bio je frustriran mojim strastvenim izlaganjem pred trećom stranom. Bila sam zgrožena njegovim odbijanjem da pokuša da sagleda moju stranu.
Došli smo do ovoga vrhunca i nikada se nismo mogli oporaviti od njega, jednostavno zato što su, usred borbe, naši verbalni i neverbalni signali ukazivali da nemamo bilo kakvo poštovanje jedno prema drugom. Ljubav je nestala, a puka tolerancija je visila o koncu.
Za mene je borba bila tako metaforična. Dostigli smo našu najbeznadežniju tačku u pet godina braka, dok smo bili u kancelariji jednog od najpoznatijih bračnih savjetnika, što je bilo ironično i upečatljivo.”
Svađa oko ručka
“Novac je oduvijek bio glavni problem između moje bivše i mene. Ona je ostajala kući sa djecom dok sam ja radio. Ono što nisam mogao da razumijem je kako tako predvidljiv raspored može biti tako nepredvidivo skup. Iz svoje kancelarije, osjećao sam da nam kreditna kartica postaje sve teža i teža svakim danom.
Mnogo smo se svađali oko toga. Čini se tako nezrelim kad se pogleda unazad, ali to je bio potez koji je konačno razotkrio sedmogodišnji brak.
“Kako ručak za jednu osobu može biti tako skup?”, upitao sam je jednog dana. Nije to bilo samo za nju, platila je i za prijatelja, rekla je. “Koji prijatelj?”, upitao sam. “Prijatelj, zar je važno?”. Tada sam pukao. Razgovor se ubrzo sveo na optužbe i prijetnje, koje su se naglo završile tako što smo spomenuli razvod.
Zatim je zgrabila ključeve, torbu i krenula da izlazi. Naredna četiri mjeseca bila su vrtlog posjeta advokata, pravnih i sudskih sastanaka, i nekoliko neuspješnih pokušaja pomirenja.
Ako vas zanima, konačno sam saznao identitet “prijatelja”. Nešto kasnije, moja djeca su pričali o rođendanskoj večeri maminog dečka. Pitao sam gdje su jeli. “U njegovom omiljenom restoranu”, rekli su. Tada sam otkrio istinu: imao sam staru potvrdu sa kreditne kartice da to dokažem.”
Svađa oko Pariza
“Luvr je bio zatvoren; odjednom je to postala moja krivica. Trebalo je da pogledam radne sate i pogrešno sam ih shvatila. Moj muž i ja smo otišli u Pariz na produženi vikend, i pošto on nikada nije bio tamo, imao je listu znamenitosti koje je morao da obiđe.
Svaki dan je bio kao lov koji je osmišljen da prikupi poene za neku misterioznu igru koju nisam željela da igram. Do kraja prvog dana sam imala plikove na nogama. Željela sam da se opustim u kafiću, pijuckam espreso i posmatram ljude po cio dan. Ali moj muž nije pio kafu. A kada je postalo jasno da neće vidjeti Luvr, postao je sve rigidniji u pogledu svoje liste.
Pratila sam ga iz jednog kraja grada u drugi, pokušavajući da ignorišem spoznaju da poslije 10 godina braka više ne uživamo u istim stvarima. To je bila manje svađa, samo osjećaj da nema “nas”. A kada ste u stranoj zemlji, da ne spominjemo najromantičniji grad na svijetu, to je veoma usamljen osjećaj.”
Svađa oko telefona
“Posljednja velika svađa u mom braku bila je oko mog telefona. Moj muž ga je uzeo i zadržao jer je smatrao da ne dobija dovoljno pažnje i da mi telefon oduzima previše vremena. Bila sam bijesna. Cijeli moj život je, naravno, bio u tom telefonu, a i naša djeca su tako komunicirala sa mnom. Mislim da je, iako je to bio samo telefon, za mene predstavljalo nešto mnogo veće. Nisam više mogla da trpim pokušaje da me kontrolišu na toliko načina.
Ja sam obrazovana, odrasla žena koja je bila mnogo toga: žena, majka, radnica, ljubavnica. U tom trenutku je postalo jasno da će nesigurnost mog muža u vezi sa našom privrženošću i moja nezainteresovanost da ga stalno uvjeravam u to okončati naš 18-godišnji brak.
To je strašno tužno, i bilo je toliko bolno na mnogim frontovima za nas i našu djecu, ali kada ljudi u braku ne rastu zajedno, veoma je teško ponovo se povezati, bez obzira koliko se trudili.”
Svađa koju smo imali 50 puta prije
“Posljednja velika svađa koju smo imali prije nego što smo odlučili da se razvedemo bila je ista borba koju smo vodili već 50 puta. Prešli smo preko istih stvari kao i uvijek: “Uvijek sam sa djecom.” Ja sam jedini koji donosi prihod.” “Ne cijeniš me.” “Ne poštuješ me.” “Promijenio si se.” “Nemamo više ništa zajedničko.” “Da li me varaš?”
Problem sa našim brakom je bio taj što nismo znali kako da efektivno komuniciramo i oboje smo odlučili da se distanciramo. Nije bilo povjerenja i definitivno poštovanja. Sedmogodišnji brak nikada nije imao šanse, po mom mišljenju, jer je izgledao beznadežno. Bilo je previše problema i nespremnosti da se potraži pomoć, kako pojedinačno tako i kao par.”
