Posmatrala sam ga dok govori, zavaljen u fotelji na terasi njegovog stana, sa koje smo uživali prelijep pogled na dubrovačke zidine.
Govorio je o ženi, kakva ne postoji.
O idealnoj ljubavi. Onoj u koju vjeruje i kakvu već godinama ne uspjeva naći. A sva ta priča mi je bila već poznata. Već čuvena.
Sjetila sam se još jedne muške djevice koja je imala, u svojoj glavi, jasno postavljen kalup iste, iako je kao i ova ovdje, ispred mene, tvrdila da to nije baš tako.
Samo, taj je imao pedeset i dvije, očigledno nesvjestan godina koje su ga pregazile. Nekako prijateljski pomislila sam u sebi, za ovog petnaest godina mlađeg da ne bih željela da dočeka isto.
” Znaš, poznavala sam takvog čovjeka. Takvog koji je govorio baš tako kao i ti.”
” Da li je srećan?”
” Ni malo. Od svih njegovih želja i prioriteta ostvario je samo to da danas ima samo kule i gradove.”
“Ja sam stao sa tim. Ne želim više to.”
Ispijali smo vino iz vinoteke, u pet stotina luksuznih kvadratnih metara, jedne od kuca koje je posjedovao.
“Jesi li?”
” Ja tačno znam da želim samo nekoga ko će moći koračati uz mene.”
” Sa kalupom mlade prelijepe, pametne žene, za pokazivati je prijateljima?”
” Ne ja želim nekoga ko je spreman sutra sa mnom poći živjeti u Africi, Indiji, na Kubi…”
Pogledala sam ga razrogačenih očiju.
” Vjeruj mi ne postoji žena koja je spremna na to!”, nastavio je pomalo tužno.
“Nije istina! Eto ja baš isto to želim! No mene ne uzimaj u obzir”, rekoh mu pomalo uplašena i zbunjena njegovim standardima.
“Ja želim i to i ranč van grada. Dobrog čovjeka! Porodicu! Konje! Vrt!”
“Ja želim to isto. No prvo moram se zaljubiti…”
Ispred sebe sam jasno vidjela čovjeka sa željom i strahom da ono najveće nikada neće doći.
” Da strah me je, izgovorio je. U poslednje godinu dana stalno razmišljam o ovome svemu.”
Jasno sam mogla da vidim karakteristike iste one petnaest godina starije djevice, koja od jednog lošeg drveta ne vidi prekrasnu šumu. Jasno sam u oba ova čovjeka vidila sebe i dobro poznati strah : “Postoji li i najmanja greška i mogućnost od odstupanja, i taj strah od ostavljanja, ja ću otići i ostaviti tebe”.
Ustala sam i razgledala slike okačene po zidovima stana. Na jednoj od njih prelijepi stari grad i vila nad njim. Zamislila sam sebe u onom mom ateljeu, u podrumu one moje kamene kuće negdje na moru, oslikavam nešto slično tome.
” Sviđa ti se?”
” Da! Mnogo! Obožavam svaku umjetnost i uvijek sam zamišljala…”
” Znaš jednog dana ću u podrumu svoje kuće imati svoj slikarski atelje.”
Govorio je više i brže od mene, i to me je pomalo nerviralo.
Uspjevao je da prije mene izgovori sve ono što sam imala na umu.
“U njemu bih slikao, vajao, sjeckao…Nekad sam radio to.”
“Ma zezaš me?”
Okrenula sam se i prećutala ono što sam imala za reći, prebacivši priču na Afriku, i moju želju da jednoga dana odem volontirati u istu.
Izvadio je fotografiju crne prelijepe djevojčice i rekao :” Vidiš ovo je moje kumče. Nikada je nisam vidio, ali ja je školujem i želim biti kum cijelom jednom takvom razredu.”
Pogledala sam ga nevjerujući u sve ovo i vidjela zaista iskrenu želju u njegovim očima.
No u momentu mi je svega bilo i previše i odlučila sam poći kući. Shvativši da srodne duše zaista postoje ne nužno u našim partnerima, već i u prijatelju, djetetu ili običnom prolazniku, poželjela sam da ga zagrlim najjače koliko mogu, i opet se paralisala od straha od njegovog mogućeg zbunjivanja, i od svega onoga što me je po malo iritiralo kod njega jer je ličilo na mene.
“Ja samo želim da mi se desi ta zaljubljenost, koju nisam osjetio već dugo vremena!”, trgao me iz mog trenutnog stanja razmišljanja.
“Ja želim Ljubav”, rekoh mu. “Zaljubljenost kontam da je prolazna.”
” Tačno, ali mora doći prije ljubavi.”
” Valjda je i to tačno. Ala te radi ta djevica, i posprema sve po redu u tvojoj glavi. Ajmo sve po redu jer ako se šta drugo desi zbunjujuće je i zastrašujuće, zar ne?” upitah ga djevičanski drsko.
Nasmijao se.
Posle tri sata razgovora pošla sam kući pješice kako bi ova moja Djevičanska glava sve posložila u sebi. Usput sam svratila na pijacu po jagode i cvijeće i ponavljala lokalne izraze staraca koji su razgovarali pored stola moje cvjećarke.
Pustila sam neku špansku muziku na slušalice u ušima, i sjetila se momenta kada smo Vesna i ja odlučile napustiti Srbiju i poći u zemlje s’ kolaža, ucrtanim davno na jednoj radionici psihoterapije. Ona u Španiju, a ja u Crnu Goru, sa nadom da ćemo tu naći ono za čime tragamo.
Prije dvije noći stigla mi je poruka od nje. Kaže da seli na sjever Španije, kao i to da ono more nije to o kome je sanjala, ali da je tamo definitivno ono za čime je tragala.
Čekaj! Pa ni ovo nije ono more koje sam ja željela…
Jesam li morala poći?
Dokle ćemo se više tražiti?
*
Pitaš li se: Kuda si spreman poći za ljubav?
