Njen otac ostavio ih je prije tri godine. Malecka je imala dvije. Majka kaže da ih je ostavio baš onda kada je ona pomislila da njihov život znači istinsku sreću.
Kupili su stan na kredit, a imali su u planu i kamp kućicu da sa njom obiđu svijet.
On je radio posao koji je zahtijevao velika ulaganja i uvijek je bilo rizično, ali ona je čvrsto vjerovala u njega.
Vjerovala je u njega, i to da zajedno mogu sve.
“Karma je to sestro”, izgovorila je. “Baš kada sam pomislila da sam preživjela sve padove, sve loše veze, ostavljanja i isplakala rijeke suza, opet mi se desilo ono čega se još moja baba plašila.”
” Ma kakva karma?”, upitala je žena u bijeloj spavaćici krevet do mene.
“Karma. Žensko prokletstvo. Znaš li da nisam mogla da razumijem moju babu koja bi govorila da smo joj mi ženskinje tuđa večera. Nikako nisam mogla da razumijem to. Vjerovala sam da je hladna, bezosjećajna i nepravična. A ustvari strah je govorio iz nje. Strah da ću se patiti kao što je ona, njena majka, baba, sestra…”
“Karma je čudo”, dobaci žena sa poslednjeg kreveta u našoj sobi. Tetka mog oca rasturila je tuđu porodicu a šćer koju je rodila sa bratom svog muža bacila je u stari bunar sa koga se pojila seoska stoka.
To se saznalo mnogo godina posle, no sve vrijeme njeni najbliži vukli su to prokletsvo. I još ga vuku. Kad kažem najbliži mislim i na sebe. Od kako sam osvjestila tu istinu svaku nedelju palim svijeću za njih dvije molim i dajem oproštaj.”
Žene su je blijedo gledale, dok je ona majka pokrivala uši svoje djevojčice.
A svaka od njih znala je ili je slutila u svojoj porodici sličnu priču.
“Kako spava…Anđeoski”, prebaci temu jedna od nas. “Dolazi li otac da je vidi?”
“Ne. Kaže da ima suviše obaveza oko drugo dvoje djece. Jedno je njegovo…”
Muk.
Nakašljavanje.
“Šta kažu doktori?”
“Kažu mi da bolujem od galopirajućeg…na pluća je pošlo. Kažu mi da me je tuga sasula, a ja sam eto vjerovala da sam ipak srećna”, pogledala je u djevojčicu.
Jedna suza sklizila je niz njeno lice.
Žena krevet do njenog ustala je i dodala joj čašu vode.
“Pusti ko da oni sve znaju. Ja znam ženu kojoj su isto rekli prije evo sedam godina i eno je vele još po selu stoku čuva. Ništa joj vele ne fali. Kad izađeš odavde lijepo da odeš u selo. U šumu negdje, i da te Bog ozdravi.”
“Nemam gdje da odem, sem u ona četiri zida, a i ona su mi na kredit. No eto slava Bogu moj brat se brine o tome.”
“A on, zna li za tebe?”
“Ne. Mala mu kaže da nešto nisam dobro, ali on samo veli odmahne kao da nikad nisam ni bila dobro. Pitam se samo gdje nestade onolika ljubav. I da li je ikad uopšte i bilo. Jesam li slijepa bila pored oba oka?
A neka! Nije ni bitno. Sva moja vjera u njega nestala je onoga dana kad je odlučio da ode. Lažem. Vjerovala sam još par dana da će da se predomisli a onda sam shvatila da više vjerovati smisla nema.”
“Kukavica!”, povika žena do prozora i usrka kafu u sebe. “Kukavica ka i oni moj, i ka i svaki od askurđela mi do sina mojega što će sutra isti bojim se biti. Nema u svima njima hrabrosti koliko u samo jednoj ženi ima!”
“Neka, znam ja da je sve za neko više dobro. Samo se pitam za koje dobro je moje stradanje. Hoće li ono označiti kraj njenog stradanja i hoće li moje stradanje iskupiti grijehe svih mojih ženskih predaka?”
Pomilovala je djevojčicu po tjemenu glave. Sjetila se kako ju je svakoga dana, u isto mjesto, ljubio otac na odlasku na posao, sve do onoga poslednjeg odlaska kada se više nije ni vratio.
“Voljela bih kad ja odem…”
“Nećeš ti još ni do Bog…”
Udahnula je duboko, kao da prikuplja svu snagu u sebi.
“Voljela bih da ona bar ne osjeti ovoliku bol koliku ja sad osjećam. Tada, a ni posle, nikada. Voljela bih da samo pamti lijepo, a valjda će i za ovo do sada našega života imati šta.”
Još jedna suza skotrljala se niz njen obraz i slila niz lice djevojčice.
“Majko! Opet plačeš majko? Da li te boli? A ja sam se spustila i zaspala na tvom krevetu. Zašto me nisi budila? Lezi. Lezi, molim te. Odmori.”
“Neka sine, mogu ja. Dobro je majka. Samo ti lezi, ali kad krene vizita izaćićeš da doktor opet ne viče.”
“Lezi majko. Sigurno si umorna. I ja nisam tvoj sin. Znaš da sam ja tvoja djevojčica. Znam da su tebe zvali sinom ali ja sam tvoja djevojčica.”
“Dobro šćeri. Ti si moja djevojčica jača no ijedan sin u ijedne majke, je li tako?
“Tako je majčice.”
Okrenula se prema krevetu na kom je ležala ona žena koja je govorila o grijehu svoje tetke i prokletsvu što ga vuku godinama.
“Pametna moja djevojčica, a ja bih da se ne pati kao ja pa joj ko vičem sine. I to je prokletstvo vala. Dobro moje dijete. Ovo je daće Bog sve za njeno dobro.”
.
Djevojčica je imala krupne zelene oči. U zenicama jedan stan na kredit, iste krupne oči odraslog muškarca, jedna vrata zatvorena za sva vremena i majku sklupčanu od bola u središte zenica.
Na beonjačama slika srećne porodice. Dva dječaka, one iste krupne zelene očinske oči i nepoznata mi žena sa njima. Od njih do središta oka rijeka suza.
