Jeste li se ikada zapitali koliko je čokolada koju jedete zaista slatka?
Krije li ona svoju gorku i mračnu priču o robovskom radu djece na plantažama kakaovca? Okrutna je to i tužna priča u koju su uključene multinacionalne kompanije koje, istina na riječima, osuđuju robovski rad djece, no u stvarnosti ga podržavaju kupujući sirovine od proizvođača kojima na farmama kakaovca radi najjeftinija radna snaga – djeca.
Kakaovac, Theobroma cacao, je malo, 4–8 m visoko zimzeleno stablo, porijeklom iz dubokih tropskih šuma i tropskih regija Amerike. Prvi su ga uzgajali drevni indijanski narodi Srednje i Južne Amerike. Zahvaljujući prikazima na zidovima hramova, dobivamo sliku o tome kako se čokolada proizvodila i konzumirala.
Kakao napitak, kakav su pili nekadašnji narodi Inka i Maja, nije nimalo nalikovao današnjem. Bio je izuzetno gorak i gust te začinjen brojnim dodacima poput vanilije i čilija.
U kulturi drevnih narodi kakaovac se koristio i kao platežno sredstvo, kao novac. Otkrićem južne Amerike, kakaovac postaje europskim osvajačima privlačan zbog svoje profitabilnosti. Njegova zrna i dalje se u to vrijeme koriste kao sredstvo plaćanja, pa je kakaovac vrijedio isto koliko i novac u džepu.
U Europu je čokolada stigla u 16. stoljeću, zahvaljujući Maggelanu i španjolskim osvajačima. U izvornom obliku nije privukla neku naročitu pozornost. Europljani nisu voljeli njenu gorčinu, a niti ljutinu, jer na takve okuse nisu navikli. Okus je uspješno poboljšan dodavanjem šećera i cimeta.
Tek takva, začinjena po europskom ukusu, cijelo stoljeće kasnije, postaje prava poslastica i počinje njezina popularnosti. Čokolada se u 17. stoljeću počinje širiti Europom, a pretpostavlja se da je za njezino brzo širenje dobrim dijelom zaslužan imućni crkveni kler.
Casparus van Houten je 1828. izumio stroj za prešanje zrna kakaovca. Usitnjavanjem kakaovca omogućila se promjena oblika čokolade. Kakaovac u prahu ne samo da je olakšao pripremu čokoladnih napitaka, već je omogućio lakše stvaranje čokolade tvrde koegzistencije.
Do druge polovice 19. stoljeća, čokolada je bila isključivo tamna, a zahvaljujući Švicarcu Danilu Peteru, koji je u nju dodao kondenzirano mlijeko, svijet je ugledala i mliječna čokolada. U 20. stoljeću čokolada postaje dostupna širokim slojevima razvijenih zemalja, a od 30-ih je godina počinju konzumirati i djeca.
Između 1820.-1870. kolonizatori počinju stabla kakaovca saditi u Africi, ponajviše u Obali Bjelokosti i Gani. Do danas su se te dvije države etablirale kao najveći svjetski izvoznici koji sudjeluju s oko 70% u svjetskoj proizvodnji kakaovca kojeg ponajviše otkupljuju velike multinacionalne kompanije.
Upravo te multinacionalne kompanije, vodeće proizvođače čokolade, Vrhovni sud SAD-a oslobodio je optužbe o izrabljivanju djece za rad na plantažama kakaovca u tim zemljama. Iako te iste kompanije peru savjest gradeći škole, djeca nažalost umjesto u školi završavaju na plantažama kakaovca. Već se godinama najavljuje kako je rad djece na plantažama stvar prošlosti, no do sada se nije promijenilo mnogo.
Daleko u zabačenim predjelima Burkine Faso i Malija, posrednici pronalaze, ponekad i otimaju, djecu robove prisiljenu na rad na plantažama, dok njihovu zaradu često prisvajaju trgovci. Ova djeca robovi odvojena su od svojih roditelja, a katkad ih i preprodaju drugim trgovcima. Sveučilište iz Chicaga je provelo istraživanje prema kojem su došli do rezultata da oko 1,6 milijuna djece rade na plantažama najvećih svjetski proizvođača kakaa.
Više od 40 posto ove djece starih između pet i sedamnaest godina rade pod posebno opasnim uvjetima, s oštrim oružjem (mačetama) ili izložena kemijskim sredstvima. Ista ta djeca koja naporno rade na plantažama, nažalost nikada u svom životu nisu okusila čokoladu.
Osim aktivista i nevladinih udruga, malo koga brine što se i danas djeca otimaju i krijumčare. Organizacije za zaštitu ljudskih prava već godinama predbacuju čokoladnim gigantima da su već mogli, da su htjeli, spriječiti dječji rad na plantažama.
Allatin Brou, jedan od čelnika Međunarodne kakao-inicijative (ICI) u kojoj je zastupljeno oko 100 vodećih proizvođača kakaa na svijetu kaže “Poduzete su mjere koje su rezultirale plodom. Pristup obrazovanju se značajno poboljšao posljednjih deset godina. No nažalost, još uvijek svega 10 do 20 posto proizvodnje kakaa u Gani i Obali Bjelokosti pokriveno je djelotvornim zaštitnim sustavima“.
U današnjem, suvremenom svijetu, kada se svi kunemo u prava djece, zaštitu ugroženih i potlačenih, što je s onih gotovo milijun i pol djece koje radi poput roblja? Može li današnje društvo zažmiriti na takav zločin i ima li ga pravo dopustiti!? Možemo li mirne duše nastaviti kupovati čokoladu, znajući da smo do nje došli zahvaljujući radu djece kojoj je oteto bezbrižno djetinjstvo, igra i školovanje?
Biste li kupili čokoladu na kojoj je oznaka da je napravljena uz iskorištavanje dječjeg rada? Jeste li spremni platili nešto više čokoladu koja na sebi ima oznaku Fair Trade? Organizacija Fair Trade nam daje tračak svjetla u toj tužnoj i mučnoj priči. Hoće li doći do značajnije promjene, pokazat će vrijeme. Sve je više proizvoda proizvedeni po načelima Fair Trade-a koji se mogu kupiti u Hrvatskoj.
U svijetu se danas, kod nas u manjoj, najčešće prodaju šećer, kakao i čokolada, kava, čaj, banane i drugo voće, kozmetika koja ih koristi kao sirovine i svi ti proizvodi označeni su Fair Trade znakom. To je znak koji jamči oblik nadzirane trgovine pri kojoj su cijene za proizvode koje se plaćaju proizvođačima obično više od cijena na svjetskom tržištu.
Poštena trgovina potrošačima nudi učinkovit način za smanjivanje siromaštva. Ovako proizvedene čokolade, kao i ostali proizvodi koji nose tu oznaku, nešto su skuplji, no njihovom kupovinom moći ćete mirne savjesti uživati u njima, znajući kako ste trgovcima, i proizvođačima poslali jasnu poruku o vašoj podršci ukidanju dječjeg prisilnog rada.
