Nedavno sam upoznala mladu, lijepu, elegantnu, dotjeranu pedesetogodišnju ženu.U razgovoru sa njom ne bi se reklo da toj ženi ništa ne nedostaje, nasmijana, vesela u društvu.
Pričajući sa njom kažem joj ne možeš imati tako posložen život u svemu. Jeli negdje nešto žulja?
Pošto je nekoliko puta pogledom pogledala prema podu, vidjela sam u tom trenutku da ipak nešto žulja! Kažem joj, ako ne možeš razgovarati o tome ,naravno da te razumijem. I, nekako se otvorila, kaže imam odraslu djecu, pažljivog muža, ne nedostaje nam ništa. Ali, je teško mi je raditi sa ovim mojim stanjem!
Pitam je kojim stanjem? Kaže dijagnosticirana mi je autoimunološka bolest RA prije godinu dana, cijelo tijelo me boli, počelo prvo od stopala, ruke, laktova, prstiju. Ujutro kao da sam od čelika, jedva da napravim par koraka. Oči joj pune suza, kažem razumijem te, i moja je majka imala tu bolest to je njoj bila dijagnosticirana u trideset i petoj godini.
Njoj nakon toga kao olakšanje malo bilo, jer je vidjela i shvatila da i mlađe žene od nje obolijevanju od ove bolesti. Znam koliko je teška i iscrpna bolest.
Kaže mi, nije to trebalo tako biti, ja sam cijeli život pazila na glupe detalje, iscrpljivala se na trivijalne sitnice, svakome bila kao na dlanu, a sada pitam je? Hm, kaže sada da gori kuća ne znam bih li reagirala.
Ova iscrpljena žena do postavljanja dijagnoze je mislila i radila po obrascu koji joj je prvenstveno bio odgoj, nadalje društvena predodžba, pa navika , patrijarhat i tako dalje. Ali, gledajući sada vidi da je to sve bilo nepotrebno. Sada gleda život nekim drugim očima.
Iskrivljeni stav?
Obrasci po kojima žene žive je teško mjenjati, ali kada se nešto „desi“ što im promjeni život ,onda iz korijena počnu živjeti. Kao rijeke nizvodno počne krv prolaziti njihovim venama.
Sada se smiju onome što su nekada im neki govorili kada se malo opuste „kako je besramna“. Samo vi pričajte! Prije ili poslije, ako se na vrijeme ne počnu brinuti o sebi i presložiti svoj život, posljedice će se vidjeti i na psihi i na tijelu pa često vidimo kako žene iza 40-tih naglo počnu propadati. To ne mora biti tako. Ta je kriza također prilika da pogledaju u sebe i svoj život, u svoje prioritete, da vide što treba mijenjati kako bi dalje živjele ispunjenije i laganije. Sve se to može izvesti tako da bude dobro i njima i svima oko njih.
Što očekuje društvo?
Očekuje kontradiktorne zahtjeve. Žena mora da izgleda skoro pa savršeno, jer krajem 40-ih, pa nadalje ona je „baba“, a muškarac je naprotiv muževniji, oprošten mu je „pivski stomak“, bore su zrelost i mudrost, sijeda kosa je atraktivna i tako dalje.
Sama činjenica s kojom žena počinje „pucati po šavovima“ jer mora biti svaki dan dotjerana, uredna, u majčinstvu pažljiva, bezbrižna, u stalnoj je brizi za užu i širu obitelj, uvijek spremna za bilo kakav problem jer od samo ovakvih natovarenih bespotrebnih briga koje joj svaki dan iskaču pred nju ona je pod stalnim pritiskom.
Današnji tkz. „transhumanizam“ koji se prvi put pojavio 1957 bi trebao poboljšati ljudske mentalne i fizičke sposobnosti i prirođene vještine, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim, i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja. To bi ustvari prevedeno značilo da se smanji pritisak svega nametnutog u današnjoj globalizaciji. A ,kako izići iz ove okovane kutije koja svakodnevno žene baca u dublji ponor,te je i prirodno da žena bude frustrirana, okovana raznim pritiscima, strahovima, i slično ?
Žene su krive jer preuzimaju na sebe puno stvari?
Već dugo godina radim sa ženama i stalno pratim i gledam što im se događa. One mi ustvari dolaze tako iscrpljene i ono što je najzanimljivije je to da u stvari ne vide koji su pravi uzroci tih događaja, tih poremećaja, već odgovornost prebacuju na sebe, kao da one nisu dovoljno sposobne, da one nisu dovoljno dobre, da su se trebale bolje organizirati, nastojati više ovo ili ono.
Stvar je u tome da je cijeli sistem postavljen na pogrešan način, da se od nas očekuje sve u savršenoj varijanti, odnosno budući da smo mi žene internalizirale, upile taj stav društva, mi same očekujemo od sebe sve savršeno. Mnoge su od njih toliko opterećene raznim iluzijama, da ni ne vide pravo stanje stvari, jednostavno ne mogu vidjeti.
No, na početku priče,sve se to kada je žena mlada želi stići, ne razmišljajući o posljedicama, umoru koji malo pomalo postaje „kroničan“. I sad će se postavljati pitanje šta je sa umorom koje su naše majke, bake imale?
Da, no medjutim to je druga vrsta umora. To je po mojem mišljenju bio „normalan umor“, imale su svoj radni dan jako težak pogotovo fizički, zajedničko djeljenje problema, dnevni odmor, jer naše bake i djedovi su znale na podne odspavati barem sat-dva da se organizam osvježi. Nije bilo nikakvih pritisaka, svatko je imao skoro u materijalnom kontekstu isto, jelo se za zajedničkim stolom i slično.
Žene tradicionalno nose jako puno uloga, nerazmjerno rade previše, čak i same preuzimaju odgovornost, jer netko treba, i sve je to dobro dok smo mlade, dok imamo tu našu esencijalnu energiju, ali kako se trošimo, a ne popunjavamo se, mi se u stvari sušimo, cijedimo, postanemo osušene, iscijeđene, nema soka, nema života. Pa negdje već oko 35… , recimo četrdesete godine su te godine kada dolazi do pucanja sistema i do osvještavanja da se tako ne može živjeti.
Žene više ne mogu!
Žene više ne mogu.
Ako žene ne mogu, znači da smo došli do ruba društvene raspodjele tereta. Da bismo se izvukle iz situacije hronične duboke iscrpljenosti treba najprije vidjeti što nas je tu dovelo koje su iluzije koje nas tu drže i koje će nas opet vratiti na isto mjesto, ako nešto ne promijenimo u svom životu te kako to konkretno praktično u životu promijeniti. Treba vremena, strpljenja i nježnosti prema sebi.
Hronični umor je svakodnevno prisutan, puno žena ne žele potražiti savjet, pomoć stručnjaka, ili pronaći neki vid „ispušnog ventila“ da bi im pluća udisala zdrav kisik. Od umora nastaje nezadovoljstvo koje s vremenom ima ozbiljne posljedice ne samo na ženu kao pojedinca, već i društvo!
Osvijestiti treba ono u sebi „nesvjesno“ što je i često dug proces,ali da bi bezbrižno koračale u novi dan bez ikakvi pritisaka, počnite raditi na sebi već danas.
Napisala: Žana Alpeza
