– Zašto je opet jedinica iz B/H/S-a u e-dnevniku? – pitam kćer prije koji dan.
– Ih, kad je to bilo, valjda je tek sad nastavnica unijela – odgovara na pitanje koje nisam postavila.
– OK, ali zbog čega si dobila jedinicu? – ponavljam.
– Zbog sveske – kaže kratko.
Otvorim svesku za B/H/S, a tamo već viđena slika: korice ižvrljane, na jednom mjestu napisan datum i naslov lekcije, ali ništa više od toga, preskočene dvije stranice, pa nastavljen zapis, uglovi stranica savijeni u uši, a iz sredine nedostaje, brat bratu, desetak dvolisnica. Zatvorim svesku i ne kažem ništa.
Prema Pravilniku o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo, iz predmeta koji se izučavaju više od dva časa sedmično učenik za zaključnu ocjenu mora imati najmanje tri ocjene.
Tom broju dodaju se ocjene iz pisanih provjera znanja, pa tako iz B/H/S-a, primjerice, moraju imati najmanje pet ocjena u polugodištu. Ne znam kako bi nastavnice stigle podijeliti 150 ocjena u odjeljenju sa 30 đaka da ne ocjenjuju sveske, zadaće, aktivnost na času…
Želim vjerovati da je neko stručan odredio minimalan broj ocjena po predmetu, ali i da ocjene mimo provjera znanja s njim imaju veze i da se introvertnost, stidljivost i neorganiziranost u školi ne kažnjavaju.
Potomstvo je prethodno dobilo jedinicu iz pismene vježbe jer je konstantno miješalo latinicu i ćirilicu i time sadržaj sastava za nastavnicu učinilo nebitnim. Kao i drugarica iz klupe ispred.
Tako 15 dana prije kraja polugodišta ima minimalnih pet ocjena iz B/H/S/-a, od kojih su dvije jedinice. Mnogo i rado čita, ispravno piše negaciju uz pridjeve i glagole i solidno barata gramatikom, ali je vrlo neuredna i grafološki šlampava, pa će zaključna iz B/H/S-a u najboljem slučaju biti trojka.
Kako je mojoj kćeri ocjena iz sveske pokvarila zaključnu ocjenu, tako ju je nekome popravila.
– Trojka je dobra ocjena – uporno joj govorim, a ona mi ne vjeruje jer su većina u razredu odlikaši i na njene trojke i dvojke ne gledaju toliko liberalno koliko ona liberalno shvata školu.
I zbog tog pogleda okoline, a ne zbog činjenice da nedovoljno revnosno ispunjava školske obaveze, nokti su izgriženi do korijena, a usne do krvi. I tu je, barem za mene, najveći problem u cijeloj priči.
Ocjenjivanje je vrednovanje svih važnih činjenica o učeničkim postignućima tokom praćenja i provjeravanja iz svakog nastavnog predmeta, a izražava se ocjenom, stoji u Pravilniku. Među važnim činjenicama su i marljivost, kreativnost, preglednost, odgovornost i postupnost, koji se vrednuju ocjenjivanjem – pazite sad – učeničke sveske.
Laičkim iščitavanjem zaključujem da je učenik marljiv ako je, prije nego završi čas, u svesku prepisao sve što je nastavnik na tabli napisao ili izrekao da treba zapisati, pregledan ako je to uradio čitkim rukopisom, optimalno koristeći prostor na stranici, i kreativan ako je napisano podvukao olovkama u boji nacrtavši usput koji cvijet.
Nemam ni najmanju ideju šta bi bile odgovornost i postupnost u ovom kontekstu. Takva sveska zaslužuje peticu, ocjena ulazi u prosjek iz tog predmeta, a pritom ništa ne govori o tome u kojoj je mjeri učenik savladao gradivo ili kako promišlja materiju o kojoj uči. Želim vjerovati da je neko stručan sadržaj i izgled učeničke sveske doveo u vezu sa ishodom učenja jer je kod sopstvenog djeteta ne nalazim.
Na odličnoj obuci profesorice psihologije o ocjenjivanju službenika naučila sam da bi svako ocjenjivanje na skali od jedan do pet valjalo sidriti, odnosno referisati na trojku. To znači da ako su zacrtani radni zadaci urađeni i ako je sve planirano realizirano, ocjena je dobar – 3. Dakle, uraditi posao i postići cilj je dobro.
Ako je uz to, primjerice, unaprijeđen radni proces i prebačen plan, ocjena je onda četiri – vrlo dobar. A ako je rezultat vanserijski i uticao je na to da i ostali prebace planove, tek tada je ocjena odličan – pet.
U opštoj populaciji najviše je trojki, mnogo manje je dvojki i četvorki, a Tesla je iznimno rijedak. Zbog toga što ne pravimo jasnu razliku između ocjena tri, četiri i pet, veli profesorica, imamo nerealno visoke prosječne ocjene u ocjenjivanju rada, ali i u školama.
Tome u prilog govori i činjenica da je prosječna ocjena iz B/H/S-a na eksternoj maturi u osnovnim školama Kantona Sarajevo 4,01, a na PISA testu (čitanje, razumijevanje teksta i prepoznavanje glavne ideje) ni dovoljnih dva.
Razlog zbog kojeg četvorke i petice dijelimo šakom i kapom je, kažu psiholozi, upravo psihološki, jer izvrsnost povezujemo s kvantitetom. Što više (svega i bilo čega), to bolje. A razlog zbog kojeg to radimo je prosta činjenica da, barem na ovim prostorima, uglavnom i u svemu kontinuirano oskudijevamo.
– Ali, kako ću upisati srednju školu sa lošim ocjenama iz predmeta koji se računaju? – pita kćer u rijetkim trenucima brige za vlastitu budućnost.
– Za početak, potrudi se da nemaš loše ocjene – kažem joj, a za sebe zadržavam da ne treba previše brinuti za upis u srednju školu. Kako rapidno opada broj upisanih srednjoškolaca u FBiH, tražiće ih po ulicama. Tada će biti potpuno nebitno kakve su im sveske bile u osnovnoj.
Preuzeto sa: skolegijum.ba
