Svo kamenje bačeno na mene popločalo je put drugima – baš tu rečenicu izgovorio je naš današnji gost.
New York Times je napisao: Umjetnik anđeoskog glasa, koji liječi duše i otvara srca. A on o sebi je rekao: Za mene vrijeme ne postoji, barijera ne postoji, rod ne postoji, mogu sve biti jer sve sam tek onda JA.
Gost nove epizode Oslobođene je Božo Vrećo, umjetnik, autor sevdalinki i interpretator, pisac, arheolog, dizajner i slikar.
Je li teško u današnjem svijetu, svijetu punom ljudi koji ne razumiju i ne prihvataju drugačije, biti Božo Vrećo?
U svijetu gdje se često vrednuje po vanjskim standardima, priča o sretnom čovjeku, koji svoju sreću i zadovoljstvo pronalazi unutar sebe, inspirativna je i osvježavajuća. Njegove izjave otkrivaju duboku filozofiju života i umjetnosti, prožete autentičnošću i slobodom izražavanja.
“Ja sam sretan čovjek. Ja sam ti jako sretno biće. I ovog trenutka da odem Brankice, ali kunem ti se, otišao bih tako sretan. Jer sam i onog prvog dana kad sam izašao u tom obličju, u toj pojavnosti, koja je bila sve ono što ja jesam, izašao sam i rekao, ako je sudbina da umrem ovog trenutka na ulici, neka umrem. Ali ja se neću dati, i ne dam se, i neću se promijeniti.”
“Negdje, čini mi se, kroz cijeli ovaj proces nisam zatomio svoju dualnost ili svoju trojakost koju svi mi imamo, ali je se odričemo zbog toga da bi pripadali tom društvu koje kleše, koje formira, koje ukalupljuje. Jer je tako lakše upravljati.
A svi mi koji ne dopuštamo da nam se upravlja, smo individualisti koji su anatemizirani. Na svaki mogući način. Ja nekom kad to kažem, kažu ljudi: ali, Božo, toliko te ljudi voli, ljudi te cijene, nisam nikad čuo ružnu riječ. Ja jesam, ja jesam. Ja jesam i sabrao sam puno toga. Sabrao sam puno toga u sve ono što ću objaviti i što će biti moja knjiga.”
Božina priča o usamljenosti i kreativnosti je duboko inspirativna. On objašnjava da se nikada nije prilagođavao društvenim normama, već je uvijek bio drugačiji – kako u načinu odijevanja, tako i u ponašanju. Zbog toga je često bio usamljen, ali iz te usamljenosti je procvjetala njegova mašta i stvoren je imaginarni svijet. Ta mašta mu je dala mnogo i danas mu omogućava da radi ono što njegova duša zaista osjeća i želi. Za to je svakog trenutka zahvalan.
Film “Maldita – Ljubavna pjesma Sarajevu” u čijem je fokusu Božo Vrećo, osvojio je najveću španjolsku filmsku nagradu Goya u kategoriji za kratki dokumentarni film.
“Maldita smo svi mi. Maldita smo svi mi koji smo na neki način izgnani, koji smo na neki način stavljeni na stub srama, zbog toga što jako slobodno živimo i jako slobodno jesmo to što jesmo.”
Božo Vrećo svojom autentičnošću i hrabrošću nastavlja inspirirati mnoge, dok svojom umjetnošću stvara mostove razumijevanja i prihvatanja različitosti.
