Emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu može ostaviti posljedice koje se osjećaju i u odrasloj dobi. Psihologinja Jonice Webb objašnjava da djeca čije emocije i potrebe nisu dovoljno primijećene mogu usvojiti poruke koje ih prate godinama i utječu na njihov odnos prema sebi i drugima. Prema psihologinji, osobe koje su bile emocionalno zanemarene kao djeca u odrasloj dobi najčešće moraju odbaciti ovih deset uvjerenja.
Nije dobro biti previše sretan ili previše tužan
Djeca prirodno proživljavaju snažne emocije i trebaju pomoć odraslih kako bi ih naučila razumjeti i regulirati. Webb navodi da emocionalno zanemarena djeca umjesto toga mogu dobiti poruku da su njihove emocije pretjerane. “Naučili ste prigušivati svoje osjećaje, a ne vještine potrebne za upravljanje njima”, objašnjava psihologinja za YourTango.
Previše ste osjetljivi
Kada je dijete povrijeđeno ili uzrujano, potrebno mu je prihvaćanje osjećaja kako bi ih s vremenom naučilo samo regulirati. Ako umjesto toga dobije poruku da su osjećaji slabost, može ih početi osuđivati i kod sebe. “Ono što ste naučili bilo je osuđivati sebe zato što ih imate”, tvrdi Webb.
Vaše potrebe i želje nisu važne
Djeca trebaju osjećati da su njihove potrebe i želje važne ljudima oko njih. Webb, pozivajući se i na istraživanje Frances K. Grossman o posljedicama emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja, tvrdi da nedostatak takvog interesa može dovesti do suprotnog uvjerenja. “Kada vas nitko nije dovoljno pitao, naučili ste da vaše želje nisu važne”, navodi.
Razgovor o problemima opterećuje druge
Problemi sa školom, prijateljima ili obitelji normalan su dio odrastanja, a djeci treba osjećaj da o njima mogu razgovarati. Ako roditelji ne mogu pružiti takvu podršku, dijete može naučiti sve zadržavati za sebe. “Naučili ste da se drugi ne mogu nositi s vašim problemima pa je najbolje da ih zadržite za sebe”, objašnjava Webb.
Plakanje je znak slabosti
Plakanje može pomoći u oslobađanju i obradi emocija. Ako roditelji ignoriraju ili posramljuju dječje suze, dijete može početi vjerovati da ih treba skrivati. “Naučili ste da je plakanje nešto negativno i da ga treba izbjegavati”, ističe psihologinja.
Drugi će vas osuđivati ako pokažete osjećaje
Osuđivanje djeteta zbog pokazivanja emocija može stvoriti strah od otvorenosti i kasnije u životu. Osoba zato može skrivati osjećaje kako ih drugi ne bi smatrali slabošću ili iskoristili protiv nje. “Skrivaj svoje emocije od drugih ili će oni misliti manje o tebi”, opisuje Webb poruku koju takva djeca mogu usvojiti.
Ljutnja je loša i treba je potiskivati
Ljutnja je prirodna emocija, a djeci treba pomoći da je prepoznaju i nauče njome upravljati. Webb, pozivajući se i na rad Kimberly Shipman, navodi da kažnjavanje ili potiskivanje ljutnje može stvoriti uvjerenje da je ona sama po sebi loša. “Naučili ste da je ljutnja loša i da je trebate potiskivati”, ističe.
Oslanjanje na druge vodi do razočaranja
Djeci je potrebna pomoć i podrška, baš kao i odraslima. Webb se poziva na istraživanje koje je vodila Doris Y. L. Leung te tvrdi da dijete koje se ne može osloniti na roditelje može naučiti da pomoć nije vrijedno ni tražiti: “Naučili ste da je najbolje ne tražiti pomoć jer se tako samo izlažete razočaranju.”
Druge ne zanima ono što imate reći
Djeca prirodno žele postavljati pitanja i govoriti o svijetu oko sebe. Ako ih se kod kuće rijetko sluša ili pita za mišljenje, mogu zaključiti da njihove riječi nisu važne. “Naučili ste da vaša pitanja i riječi nisu vrijedni te da ih trebate zadržati za sebe”, navodi Webb.
Sami ste na svijetu
Djetetu je potreban osjećaj da postoji odrasla osoba na čiju pomoć može računati. Ako tu podršku često ne dobiva, prema Webb, može odrasti vjerujući da se može osloniti samo na sebe. Ipak, naglašava da su takva uvjerenja naučene obiteljske poruke, a ne činjenice. “Povezani ste s drugima, važni ste i nipošto niste sami”, zaključuje psihologinja.
