Mislim da je meni ostao još 21 živac. Taman toliko da se borim za svaki gram svoje duše.
Zato ja predlažem jedan challenge ovim davaocima svega i svačega. Ovima nama koji dajemo i kad od nas niko ništa ne traži, jer nas je neko kao malene naučio da se mora davati mnogo da bi se bilo šta dobilo.
Ovima što prvi polete da riješe problem, a niko im rješenje nije tražio.
Ovima što misle da su dobri ljudi, jer na kraju dana broje silna davanja drugima.
Hajde – 100 dana NEMA DAVANJA (ne odnosi se na sex, to de, koliko hoćete) bez traženja.
Nema savjeta/rješenja za tuđe probleme – može, ako:
neko zatraži
ne morate da sebe izlažete nečem što vas ugrožava
je u domenu vaših mogućnosti
osjećate da trebate
(Ovo se ne odnosi na humanitarne brojeve za djecu – okrenite te brojeve, molim vas)
– materijalna davanja (pokloni, cvjetovi, šopinzi, računi…)
Jednostavno, što bi rekla Lola, zastopite se. Treniramo primanje.
Ljudi se naviknu na to da ste uvijek Vi Ti Koji Dajete.
Je l’ da da malo sad želudac radi?
Je l’ uvijek vi imate vremena da nekog negdje odvezete?
Je l’ uvijek vi imate vremena za sve što ikom padne na pamet?
Je l’ uvijek vi bivate i rame i glava i nokat i sve za šta zatreba?
Je l’ uvijek vi imate sva rješenja ovog svijeta? I razumjevanje?
Žao mi je. To nije dobar čovjek. To je glup čovjek.
Zastopi konstantno davanje.
Treniraj primanje ili štednju same sebe.
Sačuvaj se za ono što vrijedi, za onaj prvi prsten kojem trebaš, za samu sebe, malecka.
I ne, nisi loš čovjek kad “nećeš, ne možeš, ne želiš, nemaš i ne znaš”. Loš si čovjek kad to radiš jer misliš da se tako kupuje ljubav. Tako se kupuje mjesto kod psihologa.
Ko razumije – shvatiće.
Ko ode – srećan put.
Ko ostane – daj im se♥️
