U nastavku upoznavanja sa ljubavnim legendama i legendarnim ljubavima našeg podneblja, ispričaćemo vam vječne ljubavne priče iz tri velika grada – Beograda, Splita i Sarajeva.
Baš kao prve tri, i ove romanse podjednako su divne i tužne, zadivljujuće i zastrašujuće, inspirativne i tragične.
Badža i Zagla – Beograd (19. vijek)
„Kad se jednoj romantičnoj istoriji, kojoj je sadržina ‘volelo se dvoje mladih’, stavi naslov ‘Romeo i Julija’, to nekako i ide. Ali kad se u jednoj nežnoj ljubavi Romeo zove Zagla, a Julija Badža, onda to odista ne izgleda nimalo poetično“, zapisao je Branislav Nušić u jednoj od svojih zabilješki.
Ona je napisana prije nego što je Nušić stekao slavu, pa je priča koja je u njoj ispričana prošla ispod književnih radara i većini ostala nepoznata. A takva nikako ne zaslužuje da bude.
Đorđe Zagla bio je Makedonac, a u Srbiju je stigao da bi se borio u Prvom srpskom ustanku. Vješti ratnik, o čijoj hrabrosti se već uveliko pričalo, a čije su rane služile kao ponosni dokaz njihove istinitosti, šetao je Beogradom tokom primirja između Srba i Turaka, kada je ugledao Badžu.
Ona je bila mlada bula, udata za mnogo starijeg Turčina, koja je u tim danima rijetko napuštala raskošnu kuću opasanu visokim zidovima. Otkad ju je ugledao, Zagla je bio odlučan u tome da njihova priča ne završi sa nekoliko usputnih, čežnjivih pogleda. Međutim, postojala je jedna prepreka veća od svakog zida – nijedno od njih nije znalo da piše, pa nisu mogli da koriste pisma, taj spasonosni vid razmjene emocija u njihovim vremenima, a iako su oboje govorili turski, sastanci su bili teško izvodivi.
I tu ova priča dobija zaokret, ali bitno drugačiji u odnosu na većinu drugih – umjesto ka tragediji, ona skreće ka basni!
Naime, Zagla je imao jedno poslušno kuče, koje je mnogo volio. Prolazeći svako malo kraj Badžinog doma, počeo je da u dvorište ubacuje koske i komadiće mesa, i tako postepeno dresira kuče da zapamti put do ove beogradske kuće i rado svraća baš u njeno dvorište. Badža je brzo prozrela njegovu ideju, pa je pomogla time što je kucu redovno mazila i davala joj kockice šećera, kako bi joj još radije dolazila.
Trik sa kučetom bio je u tome što je Zagla ubrzo počeo da za njegovu ogrlicu kači poklone za Badžu. I to poklone koji su imali tradicionalna, simbolička značenja, koje je lijepa djevojka umjela da protumači. Zagla bi tako njoj poslao jedan karanfil, koji je poručivao „znaj da si u mom srcu“, dok bi ona nazad poslala stručak nane, odgovarajući da misli na njega.
Razgovor cvijećem i drugim biljkama trajao je dok povjerljivi četvoronožni glasnik nije Zagli donio zrno pasulja – Badžin poziv da joj se te večeri pridruži u postelji. Kako je Nušić zapisao, od te noći se dvoje zaljubljenih usmeno sporazumijevalo…
Šta se dalje dešavalo, nikome nije poznato. U vremenima koja su uslijedila – godinama ustanaka, siječa, oslobođenja i zbjegova – većina Turaka je otišla iz Srbije. Da li je i Badža bila među njima, niko ne zna. Zabilježeno je samo to da je Đorđe Zagla preminuo u Beogradu 1847. godine, u poznim životnim godinama.
I da je Zaglino kuče danas poznato kao najpožrtvovaniji borac za ljubav među psećom vrstom.
