Savremena žena – domaćica, to u ovo naše doba zvuči kao uvreda. Održavati dom u stanju čistoće, uopšte nazivati kućom dom, redovno pripravljati obroke za ukućane i držati ta tri ćoška kuće, savremenoj ženi nije ni na kraj pameti. Zašto? Kome? Da mu ja čistim, perem i kuham?! Što ne oženi kuharicu, spremačicu, neću mu ja biti domaćica! Zapravo i ona kojoj je posao održavanje određenih prostorija ili kuhanje, kod kuće ne želi da to radi samo zbog toga što je ona svojim rođenjem predodređena da bude žena.
No, koliko god se opirale, smatrale to nevažnim dijelom ličnosti i sasvim degradirajućim obavezu da bude domaćica, ženu ta krpa, pegla ili šporet ipak čekaju. Mnoge kažu da im i nije nešto važan kompliment da su u tome veoma dobre. Govore da su bitnije one druge kvalitete. „Ima valjda i nešto više od te domaćice, ima dalje od šporeta!“ jasno i glasno izjavljuju. Eh, nema, drage moje, nema. Bila najbogatija, najistaknutija, najinteligentnija i najjača ili najatraktivnija žena na svijetu, opet ništa, opet dolaziš ti sa prednje strane šporeta. Čeka on strpljivo svoj momenat ma koliko bježale. Naravno, čast onima koje se udaju za kuhare. No i one, katkad moraju da uprljaju ručice i unište nokte dok bar stave suđe u mašinu ili poslože veš, obrišu podove. Tu sada izuzimamo dame koje imaju spremačice, ali te dame sebe muče pitanjima da li ta druga žena može da sve uredi baš kako one žele. Opet se bar u mislima moraju kuhati i peći na toj spravi. Ma i one sigurno nekada stave pregaču i zasuču rukave, samo to rade krišom, dobro čuvaju svoje tajne.
Neke od nas možda i vole (nađe se i po koja takva ženica) da postavljaju djecu pa i muškarca na prvo mjesto. Nekima ne smeta kada dan provedu u kuhinji da bi udovoljili ukućanima. Čula sam čak od jedne, potpuno osviještene žene, koja se ne da se zalaže za feminizam, ona ga sasvim prirodno živi. Nisam vjerovala svojim ušima, ali i ona je rekla: „Bio jednom jedan tip zbog kojeg sam odlučila da pravim kolače.“ Desilo se zaista se desilo, ONA JE PEKLA KOLAČE!
Bila je i jednom jedna žena čiji je san bio živjeti u velikom gradu i posjećivati pozorišne predstave svakog petka. Na kraju je pristala, zbog tamo nekog „tipa,“da živi u provinciji i obilazi slave po selima. Priča se po čaršiji, da je čak počela da slavi Svetog Ignjatiju i mijesi domaći hljeb.
Ima i onih priča o ženama koje su željele da obiđu svijet i budu zauvijek slobodne. Jednoga dana upoznale su muškarca, i to razvedenog. Zbog njega odgajala je u tišini svoga doma njegovu djecu kao svoju, a i izrodila mu još dvoje djece. Ko zna da li je istina, ali legenda kaže da je rodila blizance.
Šta je zaboga toliko strašno u toj rečenici: „Šta ćemo danas ručku?“ Mislim da sam najsretnija tog momenta kada se sve ovozemaljske i onozemaljske misli i djela sliju u taj banalni svakodnevni momenat razmišljanja o pripravljanju današnjeg ručka. Na kraju svega: „Čudni su putevi Gospodnji!“ Ko zna gdje će nas ta kutlača odvestii da li će ona biti tako strašna.
Tako nešto neobično se desilo i u narednoj kratkoj bajci. Iza sedam gora, iza sedam mora živjela je jedna žena koja je iskreno voljela peći kolače, kuhati ručkove i sve to popraćeno pjesmom i plesom po kući. Nakon nekog vremena, usljed određenih okolnosti, upravo ona, koja je u tome istinski uživala, napustila je sve i otišla na put oko svijeta tragajući za djelićem svoga srca sa pitanjem: „Da li je žena zaista donja ako brine o djeci, mužu i kuću naziva dom?“
