Neke stvari koje su mi u braku nedostajale, pružala mi je ona.
Djeca imaju tu moć da osjete i da prepoznaju. Sjetite se sebe kao djeteta i znaćete o čemu govorim. Nježnosti, zagrljaji, riječi podrške, komplimenti. Nikad dovoljno puta odslušano „Volim te“ od nje sam dobijala svakodnevno. Baš onda kada mi je najviše trebalo.
Poslije dugo spremanog obroka: „Mama, ovo je tako ukusno“.
Poslije mog dugog napornog dana: „Mama, da li si umorna“.
Nakon njenog upornog truda da me oraspoloži: „Mama, da li znaš da te previše volim“.
Vrlo često ne bih morala ništa da kažem, ona bi osjećala. Znala je kad bi mi pala sjenka na čelu, nepogrešivo je to uviđala. Tada sam dobijala osim u zagrljaju, nježno izgovoreno: „Zašto si neraspoložena“ i mnoge druge riječi podrške.
Sve to od moje samo četvorogodišnje kćerke.
Bezuslovnu ljubav o kojoj sam maštala na početku braka, ja sam dobijala od nje. Ona je u „prvoj liniji doktora“ koji liječe moje srce. Djeca imaju snagu da osjete, da „namirišu“ sve ono što vama nedostaje i da se trude da vam baš to i pruže.
Ali, koliko sam je time nesvjesno opteretila? Pitala sam se onda kad sam postala svjesna tog segmenta mog i njenog odnosa, koji sam ipak ja nametala. Šta je sa njenim potrebama?
Koliko sam joj dodajući u moj i njen odnos očekivanja, skoro sasvim nesvjesno, ostavljala mogućnosti da njene potreba dođu do izražaja. Koliko sam joj tim nametanjem svojih potreba, dozvoljavala da izrone njene. Ne mnogo, to je sigurno.
Nijesam bila svjesna tog svog uticaja na nju. Znala sam da je u tim uslovima nemoguće da dijete razvija svoje potrebe. Jedino zadovoljenjem jedne moguće je razviti drugu potrebu. Iz nje se rađa opet sljedeća i sve tako zadovoljavajući svoje potrebe razvijamo sebe.
Roditelji to rade svojoj djeci. Nesvjesno ih opterećuju. Djeca kasnije imaju potrebu da preuzmu dio tereta na svoja leđa, tako žive sudbinu onih koji su ih začeli. A ne svoju.
Znam to po sebi. Razmišljanja o svom djetetu dovela su me do djeteta u sebi. Sada i ako sam u 40-tim godinama i dalje osjetim to u odnosu sa svojim roditeljima. Imam sreću pa sam tu svoju potrebu koja i nije moja, zapravo, uspjela da osvijestim.
Djeca koja su, naravno, dobila život od svojih roditelja, u samom startu imaju osjećaj da ne mogu dovoljno da uzvrate roditeljima i da su njihovi dužnici jer im je život poklonjen. Sve do onog trenutka dok ne dobiju svoju djecu kada je dio „duga“ izjednačen.
I sama sam dugo imala taj osjećaj dugovanja prema svojim roditeljima. Većina uvjerenja koja sam razvila na konto toga danas shvatam da su bile zablude kojih se veoma teško oslobađam. Djeca žele da podijele (tešku) sudbinu svojih roditelja sa njima i da kroz tu imitaciju koja u većini slučajeva zna biti bolna ostvaraju bliskost sa njima, ujedno imaju prividan osjećaj vraćanja duga.
Pokušajte da prihvatite „majku“ i „oca“ u sebi, to nekada može da pomogne da se izbjegne imitacija njihovog života i pronađe samo svoj put zbog kojeg i jesmo ovdje gdje jesmo. Zato, budimo pažljivi sa sobom i neka nam dijete u nama bude vodič za djecu koju odgajamo.
