Ne šaljem poruke dovoljno često. Ne šaljem mejlove i ne zovem. Zaboravim poslati čestitke za rođendan. Iz sedmice u sedmicu odbijam pozive za događaje dok oni vremenom i ne prestanu stizati.
Ponekad mi se čini da ne uspijevam biti dobra prijateljica (dobro, da budem iskrena: ponekad se čini da ne uspijevam mnogo toga). Ne uspijem doći na happy hour ili otići u ženske izlaske. Umjesto što ću izaći na večeru, petkom naveče želim da se sklupčam pod deku. Rano odlazim sa žurki ili se uopšte ni ne pojavim. Dadilje su skupe, a ponekad ću radije spavati nego ćakulati.
Prođu dani i sedmice u kojima nismo ni progovorili. Ili se igramo ko je bio posljednji, ko će sad prvi preko telefona. Ili pošaljemo poruku i onda zaboravimo i odgovoriti jer, Bože, tu su mali ljudi koji vrište da hoće prženice i psi koji laju da ih izvedemo (ili, još gore, popiške se na pod u kuhinji) i nestalo nam je toalet papira… ponovo.
Ponekad se pitam da li je to samo do mene. Da li se i drugi ljudi ovako muče da nađu vrijeme za prijatelje? Vidim parove koji izlaze zajedno na večere ili odlaze na godišnje odmore. Na Fejzbuku vidim fotografije te rođendanske proslave od prethodne noći i čujem (od ptičica na grani) o večeri na koju se išlo prethodnog vikenda. Jer – iznenađence! – život nastavlja da teče dok si ti suviše zauzeta time što si introvertna ili radiš ili odrađuješ ono neko volontiranje za koje si se prijavila. Nije ni čudo da život postane težak i ponekad jednostavno previše, da se smanjuje krug prijatelja i da neki ljudi jednostavno iskliznu.
Jer, istina je, postoji određen broj najboljih prijatelja koje možemo imati.
A ti najbolji prijatelji, oni zaista kvalitetni… pa to su oni koji ostaju tu.
Ovo je posvećeno svim prijateljima koji tu i ostaju, koji su i dalje tu i kroz svu zauzetost i stres i zaista teške trenutke… jer oni su zaista dragulji života.
Onim prijateljima iz onog davnog perioda kada… hvala vam što razumijete moju prošlost, moju pozadinu, moju porodicu. Što znate koliko sam se promijenila i što me vidite kakvu sam sada i ne posramljujete me zbog osobe koja sam bila nekada. Što se mijenjate sa mnom, iako ne nužno na iste načine, ali na način na koji se svi mijenjamo sa godinama. Hvala što odrastate sa mnom, što ste moj dom.
Onim prijateljima koji me nastavljaju pozivati iako više pozivnica odbijem nešto što prihvatim. Hvala što provjeravate kako sam kad mi bude previše svega i utišam se. Što znate da moja potreba za samoćom ne znači da mi ne treba vaše prijateljstvo. Što mi dajete do znanja da ste tu, iako i vaš život ponekad postane divlji i haotičan.
Onim prijateljima koji uvijek mogu pogoditi kako sam raspoložena po gifovima koje šaljem u porukama – ili nedostatku poruka – hvala vam što umijete čitati između redova. Što znate da se toliko toga može reći i kroz tišinu i ono neizrečeno. Što kažete pravu stvar u pravom trenutku, gotovo magično. Nadam se da i ja to ponekad uradim vama.
Onim prijateljima koji ostaju tu i kad se posvađamo i kada ih povrijedim. Koji se izvinu kada zabrljaju i oproste mi kada ja zabrljam. Koji znaju da prijateljstvo – kao i bilo koji drugi pravi odnos – ima svoje izazove i momente kada je neko povrijeđen. Koji takođe znaju da nesuglasice ne moraju uništiti prijateljstvo. Hvala vam.
Onim prijateljima koji izdržavaju i moja loša raspoloženja i slušaju kada mi treba da kukam, hvala vam što ste moje nježno mjesto. Što se odnosite prema meni sa gracioznošću i ljubaznošću. Jer isto kao što ste vi tu za mene tokom onih dana kada sam ja ljuta i bijesna, ja ću biti tu kad vama naiđu oblaci. I znate to. Mi to znamo.
Prijateljima koji dijele naše privatne šale. Koji znaju naše najsramotnije trenutke i stvari za koje se najviše kajemo – ali ih ne koriste protiv nas. Hvala vam što ste naše sigurno mjesto, kovčeg s blagom naših uspomena.
Prijateljima koji razumiju da se prijateljstva mijenjaju i teku, poprimaju različite oblike i evoluiraju… hvala vam što ste fleksibilni i puni razumijevanja.
Prijateljima koji su takođe i porodica, hvala vam što znate sve one porodične sklopove koje riječi ne mogu objasniti. Što znate sve o onom jednom zaista užasnom godišnjem odmoru iz pakla ali i onom koji je bio prosto magičan. Što se smijemo dok ne počnemo plakati i što plačemo dok se počnemo smijati. Hvala vam što ste više od prijatelja i više od porodice.
Onim prijateljima koji se pojavljuju. Prijateljima koji su tu, bez obzira na sve, kroz sve dobro i loše, kroz selidbe širom zemlje i nazad, kroz dane kada pričamo svaki dan i sedmice u kojima uopšte ne pričamo. Prijateljima koji ostaju tu… hvala vam.
Obećavam da ću i ja ostati tu za vas.
