U ime oca i sina i ćerke koja ga nikada upoznati neće, a moraće upoznati i izgraditi sebe. Amin. Godinu ispratiti sa gorkim ukusom u ustima nikada nije lako, ali da bi čovjek otvorio apetit za životom, red je gorčinu potegnuti brzim potezom sve do želudca, gdje onda i najviše boli. A mene boli, evo već mjesecima nakon što sam saznala da ga nema, uprkos tome što ga nikada nije ni bilo. On je umro, a ja sam ga uspjela prvi i poslednji put vidjeti na smrtovnici. Otac radi kojeg sam 30 godina ostavljala tragove u snijegu da me pronađe, potopio je sve nade, očekivanja i mogućnost da se to ikada desi. Otopio je ionako nejake pahuljice i prije nego su pale na tlo. Nestale su u letu.
Od 1994. nosila sam etiketu. Dijete bez oca, ničija, a opet Velaga, krst je to na leđima koja su nejaka a opet snažno držala teret odbačenosti.
Gradila sam svoj život vješto poput mozaika, čineći ga što šarenijim, blještavijim i nadala sam se da će vitraž mojih pokušaja biti toliko upečatljiv da ga neće moći ignorisati. Od svih profesija izabrala sam onu koja je javna. Od više od 1000 radova najviše su odjeka imale upravo priče o njemu. Poput ptice koja leti u susret suncu, nisam se plašila da opržim krila u nadi da ću jednom osjetiti ponos nikad upoznatog oca.
Mislila sam da sam prevazišla, da mi ne treba i da sam izgradila sebe samu na temelju ovog iskustva. Ali kako sam se samo prevarila, kada sam shvatila da najdublje potisnute emocije puknu kao čep iz šampanjca koji nema povoda za slavlje. Nego te opale kad je sve naizgled uredu, da te podsjete na jačinu emocije zvane tuga.
U trenutku njegove smrti krenuli smo na godišnji u Bosnu i Hercegovinu. Moj muž i ja, koja i dalje ne ističem njegovo prezime, u nadi da će ono što sam izgradila kao Velaga biti dobar putokaz da me otac nekad nađe. Sada znam da neće. I da se pozdravim sa svojim starim ja, iako se plašim sebe nove.
U trenutku putovanja nisam to znala. Bas kao što nisam znala ni da smo na dan njegove sahrane u Banjaluci sasvim drugim povodom. Nisam znala, a opet ironično podsvjesno čini se da sam i u tim danima na cudne načine pokušavala da ga nađem. Da ga stignem i da budem blizu, a on je opet bio brži. Otišao je. A da nisam imala priliku da se ogledam u njegovim očima i da pokušam shvatiti vlastitu tugu.
Na dan kada sam saznala za njegovu smrt bila sam sama kući. U tek useljenom novom stanu sjedila sam na podu sa mašinom za dubinsko čišćenje. Telefon me prekinuo u čišćenju sećije. Moja Mikica, kako oduvijek zovem baku, javila je da su ona i mama znale neko vrijeme, ali da mi nisu htjele ranije javiti. Da me ne bi rastužile i kvarile mi godišnji odmor. Rekla je da će mi trebati vremena da odtugujem i da mi savjetuje da možda posaljem i pismo žalosti ili dodjem na groblje.
Racionalna i svjesna svoje snage, a nesvjesna slabosti, rekla sam da nema potrebe za tim. Da je to ionako nečiji tuđi otac. Mene svakako ni na smrtovnici nema. Ja sam tek jedno dijete koje je ostavio prije nego se odlučio na igranje iste uloge tri puta nekoj novoj djeci. Ja nisam to dijete. Ja sam ostala na marginama stranice koja se životom zove.
Poklopila sam slušalicu, odvažna u naumu da nastavim sa poslom čišćenja i fizičkog umaranja tijela, ali um je prevagnuo sa svojom težinom. Suze su same krenule i sjela sam na pod osjecajući težinu onoga sto sam čula. „Saro, ovo što ću ti reći je teško i trebali smo ti možda i ranije reći. Tvoj otac je umro ljetos. Imao je 53 godine!“
Ubrzo nakon toga javila mi se drugarica iz Banjaluke koja je živjela u naselju gdje i on nekada i proslijedila mi smrtovnicu. Beznadežno sam zumirala na fotografiju ovog savršenog stranca, a istovremeno i odraza u ogledalu i pokušavala pronaći sličnosti. Premalena fotografija, loša rezolucija, nedovoljno prilike da čovjek shvati išta osim da imam podočnjake na njega i da na svijet gledam jednako tugaljivo kao što je to radio i on. Ali da li je on bio srećan? Da li je bio tužan? Da li je ikada pročitao išta od svega što sam pisala o njemu?
Svjesna da većinu odgovora neću saznati vjerovatno nikad rastužila sam se još više. To više nije bila tuga, nego bijes na nemogućnost da moja priča dobije nekakav po meni smislen kraj. Kakav je to kraj smrt? Ni u jednoj od mojih na hiljade scenarija nije postojala ta opcija. Da on ode i da ja ponovo nemam niti jednu priliku da kažem ili doživim ista sem tuge i osjećaja ostavljenosti.
Kada umre neko drag umre i dio nas. Umru planovi i ideje, a nama ostanu sjećanja na kojima se grijemo kao promrzle ruke na toploj kaminskoj vatri. Tako barem vjerujem da bude, jer nisam se susrela sa gubicima takvog tipa. Čak sam i govorila kako nikada nisam izgubila nikog bliskog i kako me pomisao na to straši. A onda se desila smrt našeg mačka Gagija samo dva dana pred polazak na godišnji.
Bio je to strašan mačak. Crn, nesalomljiv, uporan, sa očima poput fenjera u mraku. Imao je moć da osluškuje sve tanane niti naših krhkih emocija. Da upije tugu i da ponudi mir. Da uzme loše i vrati nam dobro. Da nam prede u krilu sve dok ne otpustimo zadnji atom tuge sa svojih stisnutih pluća. Poginuo je od udarca automobila. Iako je to potpuno neobično za jednog mačka introverta kakav je bio. Ohrabrivali smo ga da se oslobodi i da se slobodnije kreće. I tek što se oslobodio nestao je.
Duboko me je to pogodilo. I za one koji nisu imali nikada takvog prijatelja u životu, ne očekujem ni da shvate da je za mene lično to bio prvi gubitak u životu. A potom se desio i drugi. Kako se žali za onim koga ne znaš i koga sasvim sigurno nema a dio je tebe?
Žal počinje u onom trenu kada shvatiš da ga nema. Da čvrsta fondacija tvog identiteta nije više postojana i da se sve ljulja. Ko sam sada ja i kome se želim dokazati? Rekla bih da sam sve ove godine bila poput one djevojčice sa žigicama, koja je svaki put kada zapali novu grijala sebe na novu priču. Na novu želju i mogućnost koje su davale toplinu iako je nema. Ja sam djevojčica koja se decenijama igrala placebo efekta sama sa sobom, uvjeravajući se da mrvice koje ostavljam na putu služe kao kompas mom ocu da me nađe.
Ako napišem još jedan tekst, biću vidljivija. Ako dobijem još jedno priznanje, biću poznatija. Ako me znaju svi u Banjaluci, moraće me znati i on. Ako nikad ne odem iz Bosne i Hercegovine neću se izgubiti. Ako me potraži, naći će me. Ako zadržim prezime, shvatiće da sam to ja. Ta mala Sara Velaga, što je imala unaprijed spremna pitanja i odgovore. Imala sam čak i potencijalna opravdanja za ono neoprostivo. Za ostavljanje trudne žene i djeteta.
A onda sam shvatila da sam slobodna. I da smrt nekoga koga nije ni bilo čovjek može gledati na razne načine, ali ako sebi želi olakšati mogao bi ovako.
Ako sam ostavila dovoljno tragova u kosmosu da me primijeti i nađe, to će biti vidljivo i u hiljadu univerzuma, kada se suze pomiješaju sa zvjezdanom prašinom. Neko to odozgo sve vidi i na kraju je važno da sam radi njega nastojala biti velika. Samim tim porasla sam i sebi u očima. Svima koji su vjerovali u mene i svemu što dolazi. Biti velik u danima kada je sve tijesno i malo, nije mala stvar.
Naučio me najtežu i najvažniju lekciju. Da izgradim sebe zarad sebe. Da učim voljeti svoj odraz u ogledalu. Da se zapitam šta ja to istinski želim i ko sam to ja? Moj identitet je doveden u pitanje. Moja anksioznost nikada nije bila teža, jer nakon 30 godina ljuljanja kolijevke iluzije, ja se moram izvući iz dokoljenica i obuti cipele za odrasle. Prihvatiti činjenicu da sam sada udata žena, da nosim tuđe prezime. Da sam u drugoj državi. Da nemam apsolutnog pojma ko sam i da će mi trebati brutalno mnogo strpljenja i vremena da to saznam. A da je posao do toga prava bauštela.
I na tome mu hvala. Jer da ga nije bilo ne bih znala kako je kad te život preokrene naglavačke kao novčanik kada tražiš siću. Razmijenili smo životne novčanice, razmijenili smo nadam se i pokoju misao tokom života. U teškim i dobrim danima neke se misli naprosto sretnu, bez da to iko zna. Samo ako dovoljno jako želiš. A ja sam željela.
U ime oca i sina i ćerke koja ga nikada upoznati neće. Neka mu je laka crna zemlja. Opraštam mu što se na ovom svijetu nismo znali, nismo sreli, a bili smo dio jedno drugog. Ali vrijeme je da oprostim sebi što sam predugo ostala zaglavljena u identitetu ćerke, kojoj se otac nikada neće vratiti. Sada makar znam da sasvim sigurno neće, jer desi se nekada i to da priča apsolutno nema smislen kraj. A opet otvori vrata za novi početak. U čudnovatom krugu zvanom život.
Sara Drek
